Moj porođaj se morao indukovati. I tako sam ja došla u četvrtak ujutro u bolnicu. Od starta sam znala da ću biti u apartmanu: nije mi se sviđala ideja baby friendly programa, a u apartmanu možeš da biraš. I dobiješ još: roze posteljinu, komoda koliko hoćeš, dva kreveta po sobi, TV, svoje kupatilo i posete od 10 ujutro do 10 uveče. Ma milina!
Primanje je trajalo od 8 ujutro, a ja sam tek oko 2 popodne ušla u sobu. Te čekaj da te zavedu, te čekaj da ti izvade krv, te čekaj na CTG, pa na ultrazvuk.
U petak u 9 ujutro su mi stavili vaginaletu koja bi trebalo da izazove kontrakcije i nazad u sobu. Blage kontrakcije su krenule skoro odmah, a onda odjednom, oko 12, kreću baš jake kontrakcije, ja sam mislila da ću se svakog časa poroditi. Traju od 40 sekundi do minuta, sa razmakom od jednog minuta. Jedva sam postizala da dišem kako su nas učili u školici. U 2 popodne me šalju na pregled i CTG, gde konstatuju da se uopšte nisam otvorila. Čuje se neka žena, koja se porađa, kako viče, jauče...
Suprug bio sve vreme sa mnom, kontrakcije su bile grozne, ja sam jedva izdržavala... U 5 popodne opet pregled, tamo me primio dr Jokanović - otvorena sam dva prsta, zadržava me u porodilištu. Konačno! Sve je nekako bilo lakše! Kada sam bila otvorena tri prsta, dali su mi epidural. To je jedna sjajna stvar! Ništa ne boli, konačno sam mogla da se opustim. Otvaranje je išlo baš sporo - 1 cm za 1 sat. Za sve to vreme su me obilazili i doktor, i anesteziolog (zaboravila sam prezime), i bila je tu i babica Marija. Nije bila gužva, samo nas nekoliko trudnica, baš je bilo super.
Porodila sam se u 01:55 u subotu. Napone nisam osećala, verovatno zbog epidurala. Kad su mi rekli da guram, ja sam gurala - sve kako smo vežbali. Izgurala sam ga iz dva-tri napona. Baš sam bila ponosna na sebe! Izlazi beba, sva crvena, smežurana... Ma divna, najlepša, MOJA! Ostatak porođaja je protekao redovno - ušivanje nisam osetila zbog anestezije.
Do kraja boravka u bolnici su bebu donosili svaka tri sata da sisa. Ja nisam odmah imala mleka, a sestre za laktaciju su baš neuhvatljive. I kad ih uhvatiš, one ti malo pogledaju grudi, malo te ispritiskaju, saopšte ti da će mleko tek nadoći i toliko. Ali smo se zato bebac i ja mazili i mazili i mazili. To je najlepši osećaj na svetu. I sve muke su vredne toga.
Želite da nam pošaljete svoju porođajnu priču?
|