Drage moje evo i moje pričice. Uveče sam sa mužem sedela i gledala TV, malo kuckala na ringeraji. Taj dan sam osetila da je bebac puno mirniji negi inače i već sam se bila zabrinula da li je sve u redu.
Uveče osetim da mi se stomak jako steže, bude tako oko minut i popusti, sve to naravno bez bolova. Legnemo mi spavati oko ponoći a u jedan sat osetim da sam mokra, upalim svetlo i vidim da mi pukao vodenjak. Probudim muža, okupam se i krenemo put bolnice.
Na prijemu obavimo sve što treba, otvorena 4 prsta i odmah me smeste u porođajnu salu. U početku nisam imala jake bolove, po malo i retko. Kasnije se učestilo i postajalo sve duže.
Oko 6 ujutro bolovi su postali baš jaki, ja trpim, trpim, uspevam malo predisati, međutim uskoro mi kreću lagano i naponi. Čujem babice i doktore kako piju kafu, zvone šoljice, kašičice a ja boga molim da dođu već jednom. Od jednom upadaju doktorica i dve sestre, govore mi da probam na boku, ja se napnem i beba polako kreće, ali ipak me okreću na leđa.
Napnem se jednom izlazi glavica, drugi put jako se napnem iz sve snage, babica mi laktom gura bebu i pomaže i evo moje duše, ispade kao iz katapulta. Plače odmah, srce moje a i ja sa njim, od sreće! Tu su me zašili, ostala sam 2 sata u porođajnoj sali, videla se sa svojima i odvezli me u sobu.
Sve ukupno, super sam prošla, kad skontam čega sam se sve naslušala, jedino što je pokvarilo celokupan utisak jeste to što sam dobila hematom na rani, pa smo morali ostati 7 dana u bolnici.
Dakle drage moje nemojte se plašiti, sve bude i prođe a bebice nam ostaju. Usput da napomenem da moj bebac nije baš bio sitan, imao 3 kila 700 grama i 54 cm dug!
Želite da nam pošaljete svoju porođajnu priču?
|