Subota, 23.01. Pahulje su jedva promicale.. Po meni, sarvšen dan! Ustala sam hiperaktivna, puna energije i spremna za šoping! Iako sam rekla da neću da kupujem stvarčice za bebu dok se ne porodim, pošto nisam znala pol, taj dan sam imala neopisivu želju da 'zaplovim' u bebeći svet. Jedva sam ubedila mamu da krene sa mnom. Žena je smatrala da nisam normalna, jer sam još pre 5 dana bila otvorena 4 prsta. Al' dobro.. Kupovina je obavljena!
Taj dan smo planirali da moj muž ide u 'TEMPO'-mesečni šoping. Došao je s posla i, naravno, morala sam ja s njim.. Ipak, ništa bez mene! Bože, samo kad se setim.. Šetala sam marketom oko 2h kao da nisam ni bila trudna.. Pokupovali smo šta smo imali i pravac napolje.
18:35h-odjednom jak bol u stomaku, ali ništa jači nego u poslednjih par dana. Bila sam gladna, pa sam pomislila da je i moja bebica ogladnela sa mnom i iz šale prokomentarisah: 'Debeli, mi ćemo večeras u Betaniju, Boga mi!'. Naravno da mi nije poverovao, ali kad smo stigli kući.. Bolovi su mi odmah počeli 3 puta u 10 minuta i nisam mogla ni da jedem iako sam bila užasno gladna. Znali smo da je to to i krenuli smo..
Bila sam smirena. Kad smo stigli u Betaniju, bez problema sam sama ušla unutrai pripremila se za pregled, iako su svi frkisali oko mene. One najjače bolove sam imala u hodniku, huh, čekajući da doktorka dođe. Bila sam skroz otvorena, što osoblje MRZI! Svi su počeli da se dernjaju, da pametuju: 'Što nisi došla ranije?! Šta si čekala do sad?! Što si bila u gradu kad si znala da si otvorena?!' Bla, bla.. U samom startu su se poneli kao debili, jer im je najlakše da nakače ženu na indukciju i da oni odrede kad ćeš da se porodiš! Neka 'ljubazna' sestrica me je odvela u box, a onda... Pošto mi vodenjak nije pukao, morali su da ga probuše. Doktorka ga je probušila, onako sva nervozna, i okupala se u istom trenutku! I sad se slatko nasmejem kad se setim toga. One sestrice vrisnuše: 'Jao! Strašno! Užas!'. Pa, da sam ciljala, ne bi je tako okupala! Ko joj je kriv... I ustade žena i ostavi me da ležim, dok ona ode da se presvuče. Strašno!
Bolovi su počeli da budu nepodnošljivi, a mojoj bebi se žurilo. Kad se vratila doktorka, konačno smo počeli. Bebi je već virila glavica. Posle prvog napona, cela je bila napolje. U tom trenutku sam se setila reči moje mame pred ulazak u box: 'Kad krene napolje, ne smeš da staneš! Skupi svu snagu i ne staj! Možeš ti to! Ti si jaka!'. Još dva napona i izletela je, a sa njom i moj osmeh. Jedino što sam uspela da pitam je: 'Je l' sve u redu?!'. Odgovor je bio pozitivan. Ni na kraj pameti mi nije bilo da pitam za pol, iskreno, bilo mi je svejedno. 'Devojčica, 3800gr, 51cm'-MOJA BEBA! 'Znala sam da neće biti mršavica!', to mi je proletelo kroz glavu. I onda, naravno, epiziotomija. Čim su mi dali anesteziju, počela je da ušiva ranu. Nije počelo još ni da deluje. Bolovi su bili nepodnošljivi, ali sve je izgledalo mizerno osim moje bebice.
Posle 2h vodili su me u sobu, ali najveće iznenađenje mi je bilo kad su mi rekli da ću videti moje. Bili su mi tu muž, mama i brat. Jeste da sam im manje bila zanimljiva od bebe, ali to mi nije bilo bitno. U jednom trenutku sam ugledala suze mog supruga, koji je želeo sina, više nego kćer, i bila sam presrećna. Daleko od toga da je postojala i pomisao da je neće voleti, ali mi je jednostavno bilo puno srce..
Želite da nam pošaljete svoju porođajnu priču?
|