PRIČA O MOM POROĐAJU
Trudnoća mi je protekla u najboljem redu. Čak nisam ništa ni pila, ako izuzmemo Utrogestan par puta, mada sam ubeđena da ni on nije bio neophodan. Osaćala sam se odlično, bila pokretna do zadnjeg dana.
Možda je zato porođaj trajao dosta kratko, u odnosu na prvorotke.
Dan pre termina probudila sam se u pola 4 preko noći i osetila jedno PLJUS kad sam shvatila da mi je pukao vodenjak. Htela sam da se vratim da spavam, misleći da ima još vremena, ali nisam mogla od uzbuđenja.
"Pa, jel moramo u bolnicu?", pitao me je muž u panici. "Aha, počinje!". Spremili smo se i otišli u bolnicu. Stigli smo oko pola 5 ujutru. Za sve to vreme osećala sam samo redovne pripremne
kontrakcije, nisam imala jače bolove. Pregledana sam - 4.5 prsta otvorena i upućena u prijemnu sobu. Bila sam jako, jako tužna što mi je muž otišao. I opet sam tužna kad se toga setim. U sobi sam obavila sabah-namaz i ustala da šetam. Šetala, šetala... Kontrakcije su se postepeno pojačavale. Oko 7 sati sam bila 7 prstiju otvorena.
Otprilike tad su počele baš bolne kontrakcije. Sačekala bih da se jedna završi pa bih se javila na telefon, jer nisam mogla ni da pričam, ništa! Do mene je ležala žena koja je primala indukciju i gledala me tako tužno, dok sam se ja uvijala, cičala, hvatala posteljinu, itd. U svakom slučaju, bolovi su postajali sve neizdržljiviji, ali sam ih bolje podnosila stojeći nego sedeći ili ležeći! Oko pola 9 krenuli smo u porođajnu salu. Jedva sam se na sto popela od bolova.
Jedino što znam je da je davanje napona bio neki prirodan odgovor tom velikom bolu. Iako je i to bolelo...mnogo! Prvi napon sam dobro dala, ali nisam dovoljno jako da bi beba izasla. Drugi napon jak, dug, bolan, ali to je to! Eno je beba! Kako je mala, mala... 2950g i 55cm duga. Ne mogu ni da je držim lepo u ležećem položaju... kako je slatka, kako je... moja!!!
Ušivanje nakon epiziotomije je bilo jako bolno... Takođe smo imali problema sa dojenjem oko mesec dana, ali kad smo se navikli bilo je super. Napredovala je čak 400g u prvih nedelju dana! A mene ubeđivali da nemam mleka! Verujte u sebe i svoj osećaj i nećete pogrešiti! Jedino što mi je žao što nisam imala prilike da idem na potpuno prirodan porođaj. Indukciju su mi dali na porođajnom stolu, iako smatram da nisu morali! Porođaj na leđima mi nije prijao, čak mi je stojeći položaj bio odličan za vreme kontrakcija. Epiziotomija mi je preventivno urađena, da ne rizikujemo, kako reče babica. Nadam se da ću se naredni put poroditi kako ja želim!
*Neke neprijatne događaje koje sam doživela u bolnici nisam htela da pomenem u glavnom tekstu. I kad se setim toga trudim se da ne pokvarim ovaj prelepi događaj, kad sam postala majka prvi put. Naime, doktori su, izuzev ooogromne manjine, jako neljubazni, drski, nadmeni.
Sestrice takođe. Niko nije nijednoj od nas pokazao kako se doji, objasnio da mleko nadolazi drugog, trećeg dana. Niko nije prišao da popriča sa nama. Od mog dolaska u bolnicu samo se viče na mene. Da se brže presvučem, da ako mi se ovde ne sviđa idem kući... Žalosno je da se žene tako ponižavaju u mestu gde je natalitet jako iznad mortaliteta.