PRIČA O MOM POROĐAJU
Moja bebica je odlučila da malo kasni, tačnije 5 dana...
Tog 8. novembra probudila sam se ujutru u pola 7, kad sam ustala primjetila sam da sam mokra, i ne razmišljajući o tome da mi je možda pukao vodenjak budim muža i kažem mu ja sva mokra kao da sam se upiškila. On me gleda sav u čudu i kaže - pa ti se porađaš.
Onda smo nazvali bolnicu da se najavimo, i pošto je babica rekla da ne moramo žurit, ja sam se još i istuširala i krećemo.
Oko 1 po podne su počeli pravi bolovi, tražila sam od babice epidural ali stalno mi je govorila da bi ona još sačekala i da ja to i ovako super radim, tako je trajalo do 4. Kad je vidjela da sam se nekoliko puta poslije bolova na trenutke gubila, zvala je anesteziologa, on je došao oko 5, posle toga je sve bilo super, mogla sam malo i odspavati. Oko 8 naveče je epiduralna prestala djelovati, zvali smo babicu da malo pojača (muž je bio prisutan na porodu). Kad je došla babica, rekla je da je anestezija prestala djelovati, ali da će to brzo ići. To brzo je trajalo dva sata.
Tad sam se prvi put začudila pjevačima što svakih sat vremena prave pauze, meni za dva sata "pjevanja" pauza nije padala na pamet. Sreća ostale sobe za porod su bile prazne, pa me niko nije morao slušati.
U 9 naveče je došla babica sa pomoćnicom doktora i konačno je krenulo, toliko sam se napinjala da sam par puta mislila da će mi sve vene pući, zatim je babica rekla da vidi glavicu, ima crnu kosu, ako hoću mogu pipnuti rukom. Nisam se usudila, muž je bio hrabriji pa je prišao da vidi. I tako još nekoliko naprezanja, i u 21:46 sam osjetila olakšanje a zatim čula i plač, moj anđeo je stigao.
Srećni tajo je presjekao pupčanu vrpcu, pa se vratio pored mene da me tješi jer sam se gušila u suzama od sreće. Kad mi je babica spustila moju Teodoru na grudi prvo sam pomislila - vrijedilo je svakog tenutka boli, i plakala sam, i smijala se i ljubila je. Nisam gledala ni što je još krvava u tom trenutku mi ništa nije smetalo.
U sobi za porod sam ostala do 01 sat iza ponoći, mogla sam i prije na odjeljenje, ali kad je sve bilo gotovo dva puta sam se onesvjestila. U sobi na odjeljenju smo bile samo nas dvije, uživale smo u svakoj sekundi, i još uvjek uživamo, prošla su 3 mjeseca i 11 dana, još uvjek kad se sjetim poroda krenu mi suze radosnice. Porod je ukupno trajao 15 sati, iako je strašno bolilo ipak je to bilo 15 najslađih sati.