Anoniman
|
Morala sam da otvorim ovu temu . Mo-ra-la. Možda nešto i naučim . Možda se ,na neki način , "izlečim". Samo da se malo mrdnem iz bedaka ... Problem? Ooo, yeah! Ne znam da li sam "prsla" ili ne - ali nešto se jako čudno samnom dešava. Ne mogu da krivim trudnoću za to , jer je počelo i ranije . Šta se dešava ? Evo ... Izgovoriću ... Napisaću ... JA NE UMEM VIŠE DA BUDEM SREĆNA . "Ova je luda", pomislićete ... Možda ... Ali, pustite me da vam kompletiram dijagnozu ... Udata .Od pre 2 godine u ovom gradu ... Malo prijatelja. Muž, komada 1 ... Prvi simptom "oboljenja" javlja se pre određenog vremena kada shvatam da mi je najprijatnije konstantno boravljenje kod kuće . S mužem , ili sama , sve jedno je . Beskrajno gledanje filmova , danima. Samo on i ja . Meni je to OK . Muž mi kaže - alo , ženo , trgni se, druži se , nađi hobi . A JA NE MOGU , NE ŽELIM , NE UMEM . Nekada sam pisala , stvarala . Sada je to presušilo . Samo ogromna rupa u duši , popunjena "svejedno" osećajem . Jednostavno - ne druži mi se. Ne vezu mi se gobleni , ne sakupljaju mi se markice . I potpuno sam ok s tim ... Ali , ajde, da udovoljim mužu , nateram sebe da se družim . Pokušaj prvi : sa najboljom drugaricom odem u grad , jako mi je draga i stvarno smo ok . Posle pola sata ja bih da je udavim jer me užasno smara njena priča o frajeru kojeg juri 10 godina i već po 10-i put slušam istu priču . Vraćam se smorena kući . Pokušaj drugi : izlazak u grad , 3 ujutru , drugarica mrtva pijana ,đuska i lomi treću čašu za redom ,ja je VUČEM do taxija i naravno , vraćam se smorena kući . Pokušaj četvrti : sa drugaricom br 2 se nalazim u gradu , presrećna sam što je vidim jer isijava pozitivnu energiju . Posle pola sata počinjem da joj zavidim jer se upravo vratila iz Pariza prepuna života i sada se sprema za Barselonu ... Oduvek sam želela da putujem , da upoznajem ljude . Sada - sve jedno mi je ,ne znam . Idem ja smorena kući ... Kreativni pokušaj prvi : nakon objavljene zbirke pesama i nagrada za prozu koje sam dobila prošle godine - već tri meseca sedam za komp i piljim u praznu stranicu . Ni reč . Kursor blinkće u mene , tera me da razvalim strofu iz rukava , kao nekad , a ja - ništa . Praznaaa . Ne umem da se družim , ne mogu da stvaram . Šta sam ja?? Odlazim na posao . Mnogo , mnogo bolesnih ljudi . Tužna lica . Osećam kako se još više rastužujem . Opet preturam po onoj praznini u duši , tražim tračak sebe , tračak nečega , da me pogura , da mi vrati osmeh koji ranije nisam skidala s lica . Stih , putokaz , bilo šta ... Ne pronalazim ništa ... Očajnički pokušaj br 1 : pokušavam da "špijuniram" druge ljude . Da otkrijem šta njih čini sretnima , kako provode dan , čime se vesele , čemu se vesele ... Ispitujem kolege , površne poznanike , pačak i pacijente . Od informacija koje dobijam malo šta me zaista raduje ,malo šta mi koristi . Da li je zaista tako malo sretnih ljudi danas ? Moj muž je kod kuće , ni on se ne druži . Ali on ima hobi . Ali za hobi nema vremena ... On ima posao all day long i njemu verovatno nije ni do čega kada dođe u 18 h kući . Ipak me mazi , ljubi . I on odlazi na spavanje zadovoljan . Pred spavanje će me opet saslušati ... To uvek može ... Ali mi ne može pomoći ... Ko može ? Šta može ? Gde je sreća ?
|