eugenija
|
Senka Zbog svega što smo najlepše hteli hoću uz mene noćas da kreneš. Ma bili svetovi crni, il beli, ma bili putevi hladni, il vreli, nemoj da žališ ako sveneš. Hoću da držiš moju ruku, da se ne bojiš vetra i mraka, uspavana i kad kiše tuku, jednako krhka, jednako jaka. Hoću uz mene da se sviješ, korake moje da uhvatiš, pa sa mnom bol i smeh da piješ i da ne želiš da se vratiš. Da sa mnom ispod crnog neba pronađeš hleba komadić beli, pronadješ sunca komadić vreli, pronađeš života komadić zreli. Il crkneš, ako crći treba zbog svega što smo najlepše hteli. Mi smo se suviše sretali Mi smo se suvise sretali na raskrscima neznanim Mada smo razlicitim putevima koracali Tinjalo nebo vecernje u siprazima zvezdanim I uvek oblaci zdralova sa prolecem se vracali. Mi smo se suvise sretali a reci rekli nismo I u leta kovrdzava sa preplanulim licima Pod kapom zelenih dudova za casak zastali smo Pa onda prosli, odlutali svako za svojim vidicima. U novembru su oblaci kao buktinje rudeli I vetar kisama umio sivo popodne ogolelo A putevi se duzili i raskrsca su zudela Za nesto kratko u susretu sto se toliko volelo. U zime snezne, pobelele k'o tvoji isprani dlanovi Dugo si, dugo cekala pod jablanom, na smetu I vrat mi goli uvila maramom svojom lanenom Da sivookom putniku ne bude zima u svetu. Pa ipak, ti su susreti tek kratka radovanja Jer znam: na nekom raskrscu necu te videti vise Pruzices nekome dlanove, prestace putovanja I pod krov neki svratices da se sklonis od kise. Spusticu tvoju maramu usput kraj putokaza I sa vetrom - drugarom otici nabranih vedja Jer meni zivot prestaje ako sidjem sa staza I pred necijim vratima skinem torbu sa ledja. Pesma za nas dvoje Znam, mora biti da je tako: nikad se nismo sreli nas dvoje, mada se trazimo podjednako zbog srece njene i srece moje. Pijana kisa siba i mlati, vrbama vetar cupa kosu. Kuda cu? U koji grad da svratim? Dan je niz mutna polja prosut. Vucaram svetom dva prazna oka zurim u lica prolaznika. Koga da pitam,gladan i mokar, zasto se nismo sreli nikad? Il je vec bilo? Trebao korak? Mozda je sasvim do mene dosla. Al' ja, u krcmu svratio gorak, a ona ne znajuci-prosla. Ne znam. Ceo svet smo obisli u zudnji ludoj podjednakoj, a za korak se mimoisli. Da,mora da je tako. Često te tako vidim Istina, kao u nekoj dalekoj srebrnoj magli. Ali divno te vidim. Na nogama ti cizme od sedam svetlosnih milja. U ruci ona lampa u koju, posle Aladina, umesto duha zatvaras obrise vecnog vremena. I cujem sapuces: sezame. I svet se pred tobom rasklapa... Kad ti ime izgovorim Kad ti izgovaram ime, usta su mi puna krzna i tamjana, i sirovog mesa i cveća. U očima mi grme grčevi svetlosti. u temenu se protežu grobovi strašno grbavi. Kad ti izgovaram ime, sav sam ispljuvan i čist, i mek i besan... I – polumrtav od ljubavi. Naučila si me da uz tebe ričem, i naričem, i milujem, i drobim... Kad ti izgovaram ime – sav sam ošuren od sunca i neko mi neverovatno lepo čudo u grlu klokoće. Miroslav Mika Antić
_____________________________
ŽENA JE STENA!
|