RE: Poezija u meni (Puna verzija)

Forum >> [Porodični život] >> Naša svakodnevica >> Knjiga i film



Poruka


Ana RR -> RE: Poezija u meni (26.3.2012 23:15:55)

Duplirah Dučića.. ali nema veze [image]http://www.ringeraja.rs/forum/smileys/smiley1.gif[/image]




Ana RR -> RE: Poezija u meni (26.3.2012 23:17:39)

Opomena

Vazno je,
mozda, i to da znamo:
covek je zeljan tek ako zeli.

I ako sebe celog damo,
tek tada i mozemo biti celi.

Saznacemo tek ako kazemo
reci iskrene, istovetne.

I samo onda kad i mi trazimo,
moci ce neko i nas da sretne.

M.Antić




mamamikka -> RE: Poezija u meni (26.3.2012 23:21:18)

Moj omiljeni
Vladislav Petković Dis
Rob
Knjigo moja sviju snova, evo roba!
Oko duše, zoro dana, boje zraka,
ja sam tebe pronašao do svog groba
da te gledam, da te volim iz svog mraka.

I dok stara ponoć nosi moje dane,
i dok lanac muka steže i okiva,
bol, padanja i potresi da sarane -
moja glava na tvom krilu nek počiva.

I dok dubi verna slutnja strah jezivi,
i jedina pesma dok je još krik sova,
moje srce, jadno srce, neka živi,
nek još kuca, knjigo moja sviju snova.

Čelom mojim i danas je splet od bora.
Al' su oči ozarene uvek tobom;
ti si izvor i slobode i odmora,
izmirenje sa pustinjom i sa grobom.

Knjigo moja sviju snova, evo roba!
Oko duše, zoro dana, boje zraka,
ja sam tebe pronašao do svog groba
da te gledam, da te volim iz svog mraka.

Ti nikada možda nisi znala da je
tvoja mladost meni život, moja snaga,
što obilno pruža meni zagrljaje,
i zaborav i pijanstva tako draga.

Da li ti je kadgod na um mis'o pala,
bujnu kosu kad prgavo sama splećeš,
kad u vrtu bereš ružu što je cvala,
Ružu bereš i na grudi svoje mećeš,

kad haljinu svoju držiš s puno pošte,
i ti prsti, i te ruke - da l' si znala,
kol'ku radost meni nose i milošte -
da li ti je kadgod na um mis'o pala?

I dok imam ruke, grudi, usne tvoje,
i te oči pune sreće i neznanja,
ja osećam kako diše leto moje
i moj suton u kome se toplo sanja.

Nebo mi je tvoja ljubav, tvoja soba,
vera mi je tvoje lice bez oblaka -
knjigo moja sviju snova, evo roba,
da te grli, da te voli iz svog mraka.

Divna, predivna tema...




Anoniman -> RE: Poezija u meni (26.3.2012 23:27:06)

Iiiii idemo dalje DIS

Pijanstvo


Ne marim da pijem, al` sam pijan često.
U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše.
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbraše.

Ne marim da pijem. Al` kad priđe tako
Svet mojih radosti, umoren, i moli
Za mir, za spasenje, za smrt ili pak`o,
Ja se svemu smejem pa me sve i boli.

I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan život, i njime se kreće;
Uzvik ga prolama: "Neće biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće."

I ja žalim sebe. Meni nije dano,
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oči plave, tople kao leto rano,
Život u svetlosti bez mraka i studi.

I želeci da se zaklonim od srama,
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.




Anoniman -> RE: Poezija u meni (26.3.2012 23:33:23)

I sada

ПАР ГОДИНА ЗА НАС

Мој пријатељ и ја
седимо на клупи,
гледамо звезде,
слушамо вести
што су управо стигле.
Кажу да имамо
још само пар година за нас.

Имали смо играчке,
и живели смо све,
све оне игре на срећу,
оне игре за људе
што је смислио неко
пре само пар година за нас.

Да ли знаш како желим да те нађем?
Да ли знам шта треба да знам?
Воли ме како никад ниси волела.

Живимо у причама.
Бранимо се,
ходамо и славимо
неке безвезне ствари,
неке безвезне приче
што је смислио неко
у само пар година за нас.

Нису довољне речи,
само обичне речи
да ме врате у живот.
Није довољан додир,
ни да знам да те имам,
још само пар година за нас.

Да ли знаш како желим да те нађем?
Да ли знам шта треба да знам?
Воли ме како никад ниси волела.

Воли ме онако
како никад ниси волела...

Расте као нада,
као море,
као говор,
као покрет,
као зора,
као дете,
као крв,
као жеља,
међу нама.
Расте као бол
и гризе све пред нашим очима.

Воли ме онако
како никад ниси волела...


Милан Младеновић и Маргита Стефановић




mihi -> RE: Poezija u meni (26.3.2012 23:37:48)

I još jedna meni omiljena malo poznatog srpskog pesnika, Rade Drainac:
 
Erotikon
Glad mi je beskrajna a ruke večno prazne.
Noću niz ulice gradske na prstima nosim mesec
i tugu ostavljam pod prozorima izgubljenih žena.
Dao bih sve a ništa nemam.
Glad mi je beskrajna a ruke večno prazne.
***
U aprilske noći ja sam mesečar pijani
od meseca punog duša mi se žuti
u čežnju cvetova rani.
A kad usnim
plašim se da me ne sahrani
vizija neke žene i tamni sobni kuti.
… Čudni su aprilski dani…
Izgubio sam pojam vremena na plavom krugu neba,
na dlanu bore ocrtavaju pređene puteve.
na ogledalu spazih jesen i lišće u jezeru očiju.
Ne plačem:
oko mene šume besmrtne strofe ljubavi.
Još jednu pesmu,
mala rađajuća ptica sutra će me natpevati
i ja ću utonuti u crne šume prolaznosti…




Anoniman -> RE: Poezija u meni (26.3.2012 23:37:53)

DUM DUM

Dugo se pitam, vredi li truda
ali sigurno da ti se svidja
zato zelim da sacekam malo u odluci ovoj
ne bih hteo da stradam

Necu da kopam po djubristu srece
ne bih da zaprljam ruke
moc pociva negde iza debelih vrata
ja bih hteo da vladam

Zaboravicu potrebe i unutrasnje glasove
samo jedan je put koji vodi do trona
mi cekamo tvoj znak
mi cekamo tvoj znak
samo jedan je put koji dotice nebo
ja bih hteo da vladam

Mogu poznati bolji trenutak
mogu birati pogodno vreme
mogu cekati momenat srece
ne zelim da stradam

Ja cu mrzeti ledeno hladno
srcem sa sedam kora
ja cu pucati pravo u ledja
ja sam rodjen da vladam


Milan Mladenovic




mamamikka -> RE: Poezija u meni (26.3.2012 23:43:56)

JUTARNJA IDILA
(Mihailu Petkoviću, mome bratu)

Imao sam i ja veselih časova,
Nije meni uvek bilo kao sada;
Imao sam i ja sate bez bolova,
Osmejaka vedrih i radosti, mada

To je davno bilo… Na grudi sam ruke
Prekrstio svoje. Gledam kako tama,
Nečujno i tiho, ne praveći zvuke,
Po zidu se penje u čudnim slikama:

Ko ljubavna čežnja, kao tuga znana
Preko mrtve drage, preko groba lednog;
I nasuprot tami iz ranijih dana,
Javlja mi se slika srećnog jutra jednog.

Ustao sam rano, preko običaja;
Otvorio prozor. Izgledaše kao
U prirodi da je bilo okršaja
Nekog groznog, strašnog. Vazduh mokar
pao.

Neba nigde nema. Možda je propalo.
Elementi strasti negde se još bore.
Možda je i sunce ropstva nam dopalo.
Znam, tog jutra zemlji nije bilo zore.

Oblaci se sivi uplašeno nagli
Ispred moga oka, i kao da mole
Za pomoć, spasenje njima, kiši, magli,
Od nečije ruke što ih tera dole.

Naglo odoh k njima. Tamo videh kako
Zalaze sva bića, i propast ih nosi;
Videh da se gasi i svetlost i pako,
Neku mutnu utvar da maše i kosi.

U trenutku jednom ne znam šta se desi…
Kada se probudih, udarahu zvona,
Uz očajni ropac umirahu gresi,
Kupljeni životom: to mre vasiona,

Zemlja, njeno vreme. Umirahu boje,
S njima duše ljudi i grobovi njini;
Sazrevahu zvezde, al da ih opoje
Ne ostade niko, ni noć u crnini.

I nesta planeta i životu traga;
Izumire i smrt. Više nema ljudi;
Sa mene se poče da otkida snaga,
Svi udovi, redom, i pogled što bludi.

Minu sve što beše, htede biti ikad.
Tama se uvuče u ideju snova:
Raskošnije smrti nisam gledao nikad.
Imao sam i ja veselih časova.


Evo toliko od mene, volim poeziju uopšteno, ali Dis... za mene je uvek neprikosnoven.




MicinaMama -> RE: Poezija u meni (26.3.2012 23:46:57)

Svaka cast onome ko je napravio ovu temu,odlicno,ako ista volim je poezija rado je citam i citajuci uspavljujem svoju bebu...kada joj citam zaspi za 5min,idem sada redom da iscitavam.[sm=smiley27.gif][sm=smiley27.gif][sm=smiley27.gif][sm=smiley27.gif][sm=smiley27.gif]




Anoniman -> RE: Poezija u meni (27.4.2012 18:23:04)

Annabel Lee

It was many and many a year ago,
In a kingdom by the sea,
That a maiden there lived whom you may know
By the name of ANNABEL LEE;
And this maiden she lived with no other thought
Than to love and be loved by me.

I was a child and she was a child,
In this kingdom by the sea;
But we loved with a love that was more than love-
I and my Annabel Lee;
With a love that the winged seraphs of heaven
Coveted her and me.

And this was the reason that, long ago,
In this kingdom by the sea,
A wind blew out of a cloud, chilling
My beautiful Annabel Lee;
So that her highborn kinsman came
And bore her away from me,
To shut her up in a sepulchre
In this kingdom by the sea.

The angels, not half so happy in heaven,
Went envying her and me-
Yes!- that was the reason (as all men know,
In this kingdom by the sea)
That the wind came out of the cloud by night,
Chilling and killing my Annabel Lee.

But our love it was stronger by far than the love
Of those who were older than we-
Of many far wiser than we-
And neither the angels in heaven above,
Nor the demons down under the sea,
Can ever dissever my soul from the soul
Of the beautiful Annabel Lee.

For the moon never beams without bringing me dreams
Of the beautiful Annabel Lee;
And the stars never rise but I feel the bright eyes
Of the beautiful Annabel Lee;
And so, all the night-tide, I lie down by the side
Of my darling- my darling- my life and my bride,
In the sepulchre there by the sea,
In her tomb by the sounding sea.

Edgar Allan Poe


Lepse u originalu [sm=smiley1.gif]

ALi evo

Annabel Lee

U carstvu na žalu sinjega mora -
pre mnogo leta to bi -
življaše jednom devojka lepa
po imenu Anabel Li;
i samo jedno joj beše na umu
da se volimo mi.

U carstvu na žalu sinjega mora
deca smo bili mi,
al volesmo se više no iko
ja i Anabel Li,
ljubavlju s koje su patili žudno
nebeski andjeli svi.

I zato, u carstvu na morskome žalu,
pradavno ovo se zbi
poduhnu vetar nocu sa neba,
sledi mi Anabel Li
i dodjoše od mene da je odnesu
njezini rodjaci svi,
u grob na morskome je spustiše žalu
da vecni sanak sni.

Andjele zavist je morila što su
tek upola srecni ko mi
da! zato samo ( kao što znaju
u carstvu onome svi)
poduhnu vetar sa neba i sledi
i ubi mi Anabel Li.

Al mi nadjacasmo ljubavlju one
što stariji behu no mi -
što mudriji behu no mi -
i slabi su andjeli sve vasione
i slabi su podvodni duhovi zli
da ikad mi razdvoje dušu od duše
prelepe Anabel Li

Jer vecite snove, dok Mesec sjaj toci,
snivam o Anabel Li
kad zvezde zaplove, svud vidjam ja oci
prelepe Anabel Li
po svu noc ja tako uz dragu pocivam,
uz nevestu svoju, uz život svoj snivam,
u grobu na žalu, tu ležimo mi,
a more buci i vri.


ne znam koje odradio prevod i adaptaciju




Anoniman -> RE: Poezija u meni (6.8.2012 22:40:13)

Popodne, bilo kog dana, bilo gde,
cutim, sedim, premotavam film,
moj život i šta cu sa njim,
sumiram i zumiram, sumiram i zumiram.

Razmetiljio si se razmetljivko,
to je sve što mogu da ti kažem,
razmetiljio si se razmetljivko,
to je sve što mogu da ti kažem.

I napravim se da je sve u redu

Sad, kad se ruši i puši,
Sad, kad se covek lomi,
Jeziva java pod nogama gori.

Da li si hteo ovako da živiš,
kao što živis sad,
Da li si hteo ovako da živiš,
kada si bio mlad.

Sad, kad se ruši i puši,
Sad, kad se covek lomi,
Jeziva java pod nogama gori.

I tako prode još jedan dan ...

Zoran Kostic- Cane




Anoniman -> RE: Poezija u meni (6.8.2012 22:47:31)

Neki nemir,
odbegli leptir
luta besmislom mojim
zarobljen
dok ja samo stojim
u trenutku zatočena
otkucaje više ne brojim
čekam
da prestanem da postojim
u prošlosti
i da mi Bog oprosti
sadašnjosti
da prozor otvorim
leptira oslobodim




Verolina -> RE: Poezija u meni (21.4.2014 0:18:14)

Nadosla mi inspiracija[sm=smiley36.gif]:

Mislija,to, vraticu!

Nemirni duhovi lutaju svetom
krvare im zubi zarom smrti
i u paklu sopstvenom, kletom
od sujete krti
zaklinju se:
Vraticemo ti!
I da li je noc poplasila dan
nejakim udarcem maca
da li je djavo rasturio san
od smeha i placa
i opet:
Nadaju se povracaju!
Duhovi nemirni, udarajte glavom
o zid sujetom satkan i bled
samarate nemire mojom slavom
i znate koji je sled:
Vratiti mi ne mozete!
jer nemate sta, duhovi bedni,
ili da kazem, duse,
sto pakao ti u utrobi grca
jednino grozna, mozak svoj stegni
kad vec nemas srca
kad nisi imao srca
kad neces imati srca!
Gledaj kako ti se slutnje ruse.




Verolina -> RE: Poezija u meni (21.4.2014 1:34:26)

U delu Milosa Crnjanskog koje se zove "Ljubav u Toskani" postoji jedan segment u kome on prica o pesniku Ceku Andjoleriju i nacinu na koji je on spevao majku i oca u psece sonete zato sto su ga primorali da se ozeni devojkom koju on nije hteo i koja se bila nepristojna sa muzicarima. Zvali su je "devojcica" i zbog nje se Ceko nije mogao ozeniti sa devojkom koju je voleo.
"Kerusina lica bila mu je majka
a da je srece da mu pseca smrt
zadesi uskoro i babajka"[sm=smiley36.gif]
Toliko o umetnosti Sijene 14. veka. Keva, cale i pohotna devojcica mu dosli glave. Soneti su mu jako smesni, ako imate prilike procitajte ih.
Lako je sad diviti se Anticu i Disu[sm=smiley36.gif]Pogledajte ovu umetnost.[sm=smiley36.gif]




superm -> RE: Poezija u meni (21.4.2014 19:05:28)

Ova misao mi se vrti ovih dana po glavi... Mahatma Gandi- Prvo ce ti se smejati, potom ce te ignorisati, onda ce se boriti protiv tebe, zatim ces pobediti.




dunja RR -> RE: Poezija u meni (20.1.2018 21:15:50)


Pismo majci

Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.
Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.





IvanaSK RR -> RE: Poezija u meni (23.1.2018 8:43:29)

Dunja, predivno[sm=smiley27.gif]




dunja RR -> RE: Poezija u meni (23.1.2018 11:27:17)

Iv, volim nekakao više ovaj prevod, na ijekavici, nego na ekavici. Baš se razlikuju.
Uvek se rasplačem na ovaj [sm=smiley27.gif]




Didy -> RE: Poezija u meni (23.1.2018 22:31:00)

Nedeljko Popadić - "Neki te ne vole ljudi"

Postoje ljudi, moj sine,
koji te ne vole, tako...
Al' nemoj da te to brine,
ne može voleti svako...
~
Svejedno da li ih koriš,
ili im daruješ cveće.
Predaš se ili se boriš...
Neki te voleti neće...
~
Zajedno teku vam dani.
Za isti sto ćete sesti.
Ali ste svetovi strani
koji se ne mogu sresti.
~
I možeš pružiti ruku,
vaditi srce iz grudi,
priznati patnje i muke...
Neki te ne vole ljudi.
~
I možeš brod kad im tone
džinovskom snagom ga dići,
opet će da te se klone!
I svom će ostrvu ići...
~
I zato nastavi dalje.
Neodlučni su slabi...
Gospod ti vetar šalje!
Ne osvrći se i grabi!
~
Razapni jedra i maštaj.
Pobeđuj metar po metar.
I praštaj. Praštaj im.
Praštaj.
Nije im naklonjen vetar!
~
A kada stigneš do duge
i svet kad pronađeš novi,
nek' te ne pobede tuge.
Opet ih, opet pozovi...




MamaNecaVo -> RE: Poezija u meni (23.1.2018 23:48:20)

Dunja,predivno.
Bravo za ovu temu.




Stranica: <<   < Prethodna stranica  3 4 5 6 [7]