8.decembar, subota veče, pravim sebi sendviče i spremam se da gledam Prvi glas Srbije,svako malo me žigucka stomak, ali to su tako blagi bolovi pa im ne dajem na važnosti. Gledam Prvi glas, bolovi su i dalje tu sendviči pojedeni, zabave radi počinjem da merim vreme između bolova i vidim da se dešavaju na 15 minuta, međutim ni to me nije uplašilo, nakon emisije oko ponoći odlazim u krevet, bacam pogled kroz prozor, a napolju veje sneg. Beograd je skroz beo, a ja se mislim - Ivice strpi se još malo, nećemo valjda po ovakvom snegu u porodilište. Pokušavam da zaspim al' mi ne ide, nešto mi ne da mira. Rešim ja opet da merim kontrakcije, kad ono sad su na 10 minuta. Muž je tu noć radio, a u šali smo pričali da nikako ne krenem da se porađam dok je na poslu, ali očigledno je mala rešila da nas zeza.Vreme između kontrakcija se smanjivalo, ali mene uopšte nisu bolele pa valjda zato nisam ni paničila. U jednom trenutku merim ja kontrakcije a one na 8 minuta, šaljem ja mužu poruku: "E, odoh ja da se porodim"...nakon par minuta stiže odgovor :" Strpi se još sat vremena i dolazim kući pa idemo zajedno", ahahahahh, duhovit neki mladić... kažem ja Ivi, drži se mala još samo malo, da tata stigne.U međuvremenu se ja spremim, muž dolazi kući i šta sad, zovem prvo doktora koji će da me porađa, on mi kaže spakuj se i dođite po mene, nakon toga dolazi moj tata koji nas vozi prvo po docu, pa pravac porodilište. Stižemo tamo oni me pregledaju - otvorena dva i po prsta, daju mi spavaćicu i sve što mi treba, govore tati i mužu da neću ja skoro sigurno, pozdravljam se sa njima, oni me bodre - ja potpuno normalna a njima oči pune suza, da, da, dva najjača muškarca u mom životu stoje ispred mene, gledaju me sa toliko ljubavi, prave se hrabri, a najradije bi briznuli u plač. Odlazim na pripremu, klistir itd i stavljaju me u sobu gde sam se i porodila, u sobu sam došla oko pola 8 ...Kontrakcije su se u međuvremenu pojačale i bile bolnije, ali ništa strašno, međutim dolazi anesteziolog i daje mi epiduralnu anesteziju, bože hvala ti na njoj..nakon toga kreće kunjanje, pola porođaja sam prespavala i jako me je nerviralo što me svako malo bude da me pregledaju. Sećam se bilo je oko pola 12 nakon samo četiri sata dolazi doktor da me pregleda i kaže: "Pa mi smo skoro gotovi", ja: "Molim?", a on će: "Da,da otovorena 7,8 prstiju".
Nakon 15 minuta dolazi anesteziolog, da mi da još malo anestezije, ali kaže da će mi dati najmanju dozu, jer cu se za 45 minuta poroditi i da ću morati da sarađujem uz utešnu rečenicu ne brini to će trajati samo 15ak minuta, na šta ću ja:"E,onda ću da sarađujem".
I stvarno tako i bi u 12:15 kreće akcija, naponi sve jači ali ništa nepodnošljivo; kaže mi babica ajde da probamo guraj, ja probam ,pa onda još jednom i tu me ona potpuno šokira rečenicom: "Evo je glava", ja se mislim: "Kakva glava jel ova normalna", oko sebe čujem samo guraj sad najjače, mislim da sam skupila svu snagu ovoga sveta i guram i rađam mog malog anđela...odmah je zaplakala, a u sobi je odjednom sinulo sunce, da, da bilo je to moje sunce drago... Bila sam opčinjena, a u daljini sam čula: "Majko sta ste rodili?", a ja ću na to: "Devojčicu, najlepšu devojčicu na svetu". Stavili su mi je na grudi i nas dve smo se gledale, a onda su je odneli....Prilazi mi anesteziolog i kaže: "Je l' sam ti rekla da će trajati 15ak minuta", tada sam pogledala na sat i bilo je pola 1, za 5 sati od kad su me primili sve je bilo gotovo... Babica mi donosi telefon, zovem muža, sa jedne strane plače on a sa druge ja, pitao me je kakva je, a ja sam mu rekla - pa šta misliš anđeo je došao u naš žvot.