|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Pre nego što potvrdiš svoju odluku, upoznaj se sa detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (26.04 -30.04.2021) prilikom dolaska na portal prepoznamo i omogućimo ti neometano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvek želiš da odustaneš od takmičenja?
Ringeraja.rs koristi "kolačiće" u cilju pružanja boljeg korisničkog iskustva, praćenja posećenosti i prikaza oglasa. Postavke prihvatanja kolačića podesite u vašem internet pretraživaču.
Nastavkom korišćenja smatra se da se slažete sa korišćenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više.
Za desetak minuta svi su znojavi, lepljivi, fleke od trave vidljive na zadnjici. I svako malo dotrčavaju da konstatuju da su strašno gladni i da ne mogu da izdrže (tu ona nada da će sve pojesti onako na kvarno raste li, raste).

image
/11


Sedamo nas petoro, ajd’ da budem precizna šestoro, u restoran. Lep, sređen, bašta divna. Milina za boravak.

Ispoređali sve i brzo konobaru izdeklamujemo „tri soka od jabuke, da nisu hladna” (mantra svih roditelja) i dok su zauzeti, prelistavamo menije.

Konobar, realno dobronamerno, dobacuje „Za klince najbolje ćevape da poručite”, na šta muž i ja nabacujemo kiseo kez i pogledamo se.

Nije to tako jednostavno. Naime, naša deca su čudaci. Eto, ne znam kako drugo to da opišem. Klinci ne vole ćevape, pomfrit, picu. Sve normalno da se voli. Zar ne? (Ja nikad to ne bih odbila!)

Elem, vratimo se čitanju menija.

Ni posle šest godina entuzijazam nije napustio muža i mene. Entuzijazam da će poručeno dočekati sa oduševljenjem i da će smazati sve.

Do momenta diktiranja porudžbine sok je popijen i kreće faza „dosadno mi je”.

Sreća, restoran ima igraonicu u dvorištu. I mužu pripada čast da ustane i bude s njima tamo dok se hiljaditi put penju na tobogan (budimo realni, moram da sedim jer čuvam bebu, zar ne?).

Za desetak minuta svi su znojavi, lepljivi, fleke od trave vidljive na zadnjici. I svako malo dotrčavaju da konstatuju da su strašno gladni i da ne mogu da izdrže (tu ona nada da će sve pojesti onako na kvarno raste li, raste).

Ovaj mali sisa, opet. Pa malo spava. Pa ga sestra budi. Pa plače. Pa u krug.

A evo i konobara. Dajem znak mužu da je jelo tu, on srećan samo što ne doskakuće do stola.

Al’ džabe se raduje, uvaljujem mu bebu, da odvedem ovo troje u kupatilo.

Kupatilo. Uh. Kreće guranje ko će prvi da piški. Al’ tu sam ja, bič božji, uspostavljam red pozivajući se na hronologiju rođenja (ha, kako pametno, a?).

Skini jedno, obuci drugo i nekih trideset puta ponovi „ništa ne pipaj, ništa se ne dira u kupatilu”.

Sad još samo pranje ruku i ješću konačno.

Ok, podići jedno jer ne dohvata vodu.

„Ne, ne diraj to cveće.”

„Samo jedan papir, ne treba ti više.”

„Jesi li ti uzeo sapun? Kako pereš ruke bez sapuna?”

„Rekla sam jedan papir samo.”

„Jesi li završio? Siđi da seka opere ruke.”

„Pa uzmi papir.”

„Dodaj mu papir, vidiš da šizi.”

„Jeste li svi završili? Ok, ajde da jedemo.”

U nastavku procena ko je više gladan, muž ili ja. Taj drži bebu, dok drugi sipa/seče klincima. Što brže da što manje imaju vremena da negoduju čiji je red i ko čeka.

Nisam ni preuzela bebu u ruke, a kreće faza tri – „šta je ovo, meni se to ne sviđa, neću to da jedem”.

„Pa probaj prvo, pa onda reci da li ti se sviđa.”

„Lepo je, probaj, videćeš.”

„Bićeš gladna, nema ništa posle za jelo.”

Naravno, bandoglavi ko i uvek, nisu raspoloženi za pregovore. Niti kritike. Pretnje. Mito.

Jupi.

Gledamo muž i ja sad sve te tanjire. I crno nam se piše – za gomilanje kilograma optužujem onaj naš entuzijazam s početka. Jer sam imamo još po jednu, dve ili tri dodatne porcije da pojedemo.

(Ako to ne uradimo, konobar će da smara šta nije bilo u redu sa porudžbinom. Verujte.)

Beba sad već plače i balansiram u pokušaju da ga umirim i ovoj starijoj da obrišem usta.

E da, sad se stariji gospodin dosetio da bi baš želeo da jede ono što ja jedem, pa revoltirano prebacujem tanjir ispred njega.

U drugom zalogaju je sadržajem isprljao majicu. Super, paradajz dušu dao za belu majicu.

Još jednom nagovaram najstariju da bilo šta pojede, al’ jok, tvrdoglav je to bik. Pa dižem ruke.

Ova mlađa je ionako već digla muža da idu ponovo na tobogan.

U očajanju dižem ruke od toga da ću biti sita, zovem konobara da platim i ponovo obećavam sebi da ovo više neću pokušavati.

Do sledeće prilike.

Jer nada nikad ne umire.

 

 

Autor: Milena Kostić

Izvor: mamaizmagareceklupe.com

Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:

“Uzmi knjigu malo, jesi li učio danas?”
Domaći zadatak „u zadnji čas“, učenje nekoliko lekcija za dan i „borba sa gradivom“ za sutrašnji test? Ako ste prepoznal...
14
Koliko roditelje u Srbiji koštaju dečiji r...
Nesvakidašnje proslave rođendana za mališane koštaju od 10.000 do 50.000 dinara. Slavlja u pozorištima, igraonicama, bio...
7
Jedan ceo dan sam bio mama – umalo poludeo...
Otac sam dvoje dece i ovo je moja smešna ispovest. Milica, tatina mezimica, ima 7 godina i krenula je u osnovnu školu. L...
6
Roditeljstvo je teško ako ga dobro radiš
“Generacija infantilnih majki koje sebi dopuste izlazak u klub u degutantnoj odeći i ne vide da je majčinstvo predivna s...
6





Ja sam bolja mama kada mi je telefon isklj...
I još nešto. Zahvalna sam što imate priliku da pročitate ovaj članak. Pogađam, čitate ga sa svog telefona. Umerenost je ...
"ŠKOLICA" - dečija igra koju smo v...
Umesto da igraju igrice na kompjuteru, svako dete će biti srećnije i zdravije na svežem prolećnom i letnjem vazduhu.



Anketa

Нос.
пеперутка16

Како чистите нос мале деце?

Click Here