vukosava
|
IZVORNA PORUKA: Anoniman Zene moje drage treba mi vasa pomoc ne znam zasto sam anonimna, mozda zato jer zelim da budete objektivne, a mozda zato sto me je sramota, i nemojte molim vas punooo o tome diskutovati o cemu se radi? probacu da budem kratka... vec godinama, mozda jos i od detinjstva sam vrlo bezvoljna, neodlucna, nepreduzimljiva osoba bez motivacija, ideja, zelja... imam utisak da srz problema lezi u tome kako me je majka odgajala... nisam smela da se izjasnjavam, bilo sta da kazem suprotno njenom misljenju, strogo su me gajili, a uvek sam se trudila da budem najbolja cerka. mislim da je to sve ostavilo na mene velike posledice. ona se danas iskreno kaje, mnogo se promenila, ali cini mi se da je ne mogu trenutno imam sve, zdravo i lepo dete, skladan brak, zdrave roditelje, novac, obrazovanje, prijatelje... a ja ne znam sta zelim od zivota??? radim posao koji ne volim, a ne znam koji volim. imam lepotu koju ne negujem, mrzi me nedostaje mi samopostovanje, samouverenost, zivost, jako mi je losa koncentracija... plasim se neuspeha pre nego sto sam nesto i pocela. stojim u mestu i ne mrdam! da li imate neki pametan savet kako da se pokrenem? Draga moja, ja sam odrasla uz jako stroge roditelje, dve mladje sestre. Od malena su me dresirali kako da radim u kuci svaki dan i vodim racuna o ostalima i ceo zivot sa sobom vucem masu ljudi kojima sporadicno cinim usluge. Trudim se da to prekinem i uspevam u zadnjih pet godina sve vise jer sam im daleko. Naterali su me da izaberem profesiju koju ne volim (i srednju u faks) i nekako sam dosla do one koje volim (slicno bar - pedagogiji) tako sto sam izgurala sve sto se izgurati moze od obrazovanja. I dodjoh do necega sto mi je ok (mada sam iste te struke koju su mi nametnuli u nedostatku muskih potomaka). Izgled mi je uvek bio ispod proseka (visina ispod proseka, tezina iznad) tako da sam uvek morala da se borim 100 x vise za svojih pet minuta paznje od mojih lepsih drugarica. Sticajem okolnosti u oblasti kojom se bavim imam utisak da moram da budem bolja od prosecnog muskarca da bi neko priznao da ista imam pojma... I tako da sam i tu vecito morala da radim mozda vise nego sto treba... Iz moje perspektive: meni licno je zivot dosadan i ucmao ako nemam cilj. Non stop pred sobom imam cilj. Makar i to bilo - hocu da zivim za sebe a ne za druge, hocu da imam svoju slobodu, hocu da kupim kola, uvek imam nesto za sta se lomim i borim. I cim dosegnem, uvek imam nesto novo. Valjda sam zato i odabrala ovu ludu zivotnu profesiju - akademiju. Nemoj da uvek zivis za druge i da se trudis da se ukalupljavas u njihova ocekivanja. Samo ces biti uvek nesrecna jer ces uvek da se brines da li treba ovako ili onako. Pogledaj u sebe i pokusaj da nadjes da li postoji nesto, neki kutak kreativnosti npr. koji te motivise, sta stvarno volis da radis. I pokusaj da to ubacis u svoj svet. Pa makar bilo jednom godisnje npr. ako volis da putujes negde gde ranije nisi bila (puna je Srbija mesta koja zude da se otrkiju ili negde dalje) ili npr nesto sto bi radila jednom mesecno. Isplaniraj i nadji nesto za sebe. Ja npr cim nadjem dovoljno vremena hocu da se bavim onim sto me obuzima svu i u cemu uzivam 100% - da crtam i bojim. To je svet u koji uvek upadnem sva i zaboravim na sve brige i probleme. I nista me ostalo ne interesuje. Ali sticajem okolnosti, porodica me je usmerila na drugu stranu...
|