|
eugenija -> RE: Stara ljubav... (11.12.2009 2:15:27)
|
Upomoć, volim dvojicu!
Draga Rujana,Zanima me kako u svojoj glavi posložiti stvari na mjesta koja bi im trebala pripadati u sljedećoj situaciji. Udana sam za divnog muškarca koji me voli i kojeg volim. On je moj najbolji prijatelj i partner kakvog bi svatko mogao poželjeti, s kojim se slažem u svim poljima – od načina na koji vodimo ljubav, obavljamo dnevne kućanske obaveze, do načina na koji podižemo svoju djecu. Istovremeno mi se protiv moje volje dogodilo da sam zaljubljena u drugog muškarca. Protiv toga se borim dvije godine stalno pokušavajući obuzdavati višak emocija, no one su se poput vode prelile preko svih brana koje sam u svojoj glavi podizala. S njim sam u neobično bliskom odnosu jer se oboje bavimo istim poslom prema kojem imamo neobično sličan stav i osjećam da me razumije na način na koji to nitko nije uspijevao prije. Kao da je ušao u moju glavu i ne mogu ga izvaditi odande. Osjećam se vrlo uplašeno i uznemireno zbog svega što osjećam prema njemu jer to razara svijet koji sam sagradila u svom braku. Razlog zbog kojeg se nikako ne mogu odmaknuti jest taj što se ne mogu osloboditi osjećaja da je on netko tko mi je suđen, koga poznajem iz nekog prošlog života, s kim ću zauvijek biti povezana nevidljivim nitima - to sam na neki nejasan način znala, ali i potiskivala od trenutka kad sam ga prvi put ugledala. Pokušala sam na razne načine racionalizirati naš odnos, bilo je perioda kad sam izbjegavala kontaktirati s njim po tri-četiri mjeseca, ali kad bismo se ponovno sreli, nisam mogla spriječiti - srce mi je udaralo, grudi su mi se punile uzbuđenjem, teška srca sam se rastajala od njega, nisam se mogla oporaviti od toga tjednima nakon što bismo samo popili kavu. Prije mjesec dana razgovarala sam s njim o tome što se događa između nas i na moju i njegovu nesreću ispostavilo se da i on osjeća isto prema meni, iako je i sam u (manje sretnom) braku i ima djecu. Dogovorili smo se, grleći se, da ne želimo vezu jer nam može donijeti samo nesreću. Ali to ipak nije bilo dovoljno za kraj jer ono što me stalno opsjeda i vuče njemu je način na koji me gleda - kao da sam najljepša stvar koju je ikada vidio u životu. Iako bih voljela da nije tako, ja i dalje stalno mislim na njega. Čak sam razmišljala da odem psihijatru kako bih s nekim razgovarala o tome i kako bi mi pomogao, ali bojim se da bi u njegovoj ordinaciji izgledala vrlo smiješno - uopće ne mogu ni zamisliti da liječniku kažem: 'Izliječite me jer sam nesretno zaljubljena.' U tom kontekstu moj problem možda i ne djeluje tako ozbiljno. Ali me razara poput metastaza nekakvog zloćudnog karcinoma. Kako da si pomognem? Želim da to prestane jer sam uz svu sreću koju imam u stvarnom, realnom životu u svojoj glavi i svom srcu neprekidno nesretna. Maja
''Jeste li za ples?' Smogli ste svu svoju uvježbanu nehajnost, na trenutak se uvjerili (samozavaravanje nije posve nepoznata pojava u takvim situacijama) da su vam motivi čišći od zlata u vjenčanom prstenu, a krepost dugovječna poput plana otplate hipotekarnog kredita. Nakon što ste izveli taj mali smjeli pothvat, i tijelo vam je nervozno prislonjeno uz tu osobu koja vas je cijelu večer milo pogledavala, polagano postajete svjesni pritajenog, ali nekako poznatog komešanja negdje duboko u svojoj nutrini – daleke tutnjave koja postaje sve glasnija, poput krda slonova u afričkoj nizini… o Bože, pa to je vaš libido, nekoć poznati borac za slobodu, a sada sav jadan i nevoljan. U nekoliko kratkih desetljeća od neustrašivog buntovnika pretvorio se u uzornog građanina, od Janis Joplin u Barryja Manilowa.
Svi neobuzdani primarni nagoni već odavno su sublimirani i preusmjereni na profesionalni i obiteljski život, svi upotrebljivi organi svečanim su obećanjem proglašeni bračnom imovinom (i tek povremeno ih pozivaju na sudjelovanje u onim sve predvidljivijim bračnim interakcijama, ali – suočimo se s tim – sa sve slabijim žarom i sve manjim zanimanjem), a sada vas je iznenada lupilo u glavu ono čega niste bili ni svjesni. Kada je to seks postao tako dosadan? Kada se pretvorio u nešto na čemu treba 'raditi'? Nezgodno je, je l' da, kad pomislite koliko dugo možete bez seksa ako se baš ne sjetite to obaviti, i koliko dobar san zna djelovati primamljivije u usporedbi s cijelom tom bezbroj puta ponovljenom točkom. Iako je znalo biti prilično dobro – ako vas pamćenje dobro služi – prije tog sarkazma koji vas sada obuzima. Prije razočaranja. Prije djece. Ili zajedničke prošlosti.
Ostali iz gomile nedostojanstveno lamataju, prepuštajući se pseudozanosu kakav obuzima odgovorne građane kad se nađu na dopustu, u blizini velikih količina besplatnog alkohola, željne da sebi dokažu da se još uvijek mogu opustiti, bez obzira na to kako će se užasno osjećati sutradan ujutro. (Možda su to sveučilišni profesori na godišnjoj konferenciji, zahvalni što su na trenutak pobjegli od zamornih studenata i intelektualnog života – ali profesija nije važna, ovo bi mogla biti bilo čija priča.) I tako poskakujete u ritmu (barem se nadate), dok vas iznutra
preplavljuje neki egzotičan osjećaj. Da to možda nije… zadovoljstvo?
Već dugo vas nitko nije tako gledao, zar ne? Različiti dijelovi vašeg tijela i uma komešaju se i bude uslijed tog bliskog susreta s anatomijom koja ne pripada vašoj drugoj polovici, koju ste nagovorili da ne dođe, ili nije ni htjela doći, i…
Prestanite razmišljati o tome, smjesta. To jest, ako ono što vam prolazi glavom uopće možete nazvati razmišljanjem. A možda to i nije bilo na zabavi. Možda se sve dogodilo u avionu, ili teretani, ili – za one koji radije žive isključivo u sadašnjosti – na poslu. (Dobro razmislite: brojni nespretni susreti u godinama koje su pred vama.) Mjesto radnje nije važno; važno je to što ste sladostrasno uletjeli u stanje mogućnosti, onaj trenutak poremećene ravnoteže kada čovjek pomisli: 'Ovo bi mogao biti početak nečega.' Osjećali ste se potpuno preobraženi: odjednom ste bili tako šarmantni, tako privlačni, probuđeni iz emocionalnog mrtvila i zapanjeni tolikom
prodornom žudnjom za koju ste mislili da ste je odavno prerasli. Zatim je uslijedio onaj prvi nervozni telefonski poziv, kava ili piće ili – ako je bilo prilike za to – nevjerojatan, maratonski cjelonoćni razgovor. Toliko je vremena prošlo otkad vas je zadnji put netko doista tako slušao. I smijao se vašim vicevima, i čeznutljivo vas gledao u oči. Otkad vam već netko nije bio toliko fascinantan. Otkada već niste sami sebi bili toliko fascinantni. Kada ste se 'slučajno' dodirnuli, bolna čežnja nastanila se u vašim mislima i preponama, zamijenivši prazninu čijeg
postojanja niste bili sasvim svjesni. (Ili ste bili naviknuti tu prazninu ublaživati svim onim uobičajenim sredstvima, od martinija do Prozaca.)
Situacija nekako iznenada postaje ozbiljnija nego što ste očekivali, nešto što ste vi potajno (no dobro, očajnički) željeli, a sada su se u sve upleli i osjećaji, uplela se ranjivost – osjećaji koje niste željeli osjetiti, ranjivost koja vas očarava do srži, i zapravo ne biste trebali osjećati ništa od toga, ali opet ste tako neobično… je li to možda zanos?
Taj zanos u stopu prati lako zapaljiv spoj tjeskobe koja paralizira i krivnje koja izjeda. Kao da vas neprestano oblijeva neki neugodan, ljepljiv znoj. I zaboga, je li vam to izbio herpes na usnici? Želudac vam je u komi; savjest vam je poput upaljenog slijepog crijeva, boli vas i samo što ne prsne pod pritiskom otrova i krivnje. Kao da je neki
neobičan virus napao vaš imunološki sustav, koji inače sasvim dobro funkcionira, probio vašu obranu i sada ste ranjivi, drhtavi, obuzeti nekom neobičnom groznicom.
Čini ste da ste se zarazili žudnjom opasnom po život. (Taj ugroženi život je onaj koji ste vodili, a kojem sada bolno nedostaje jedan presudno važan sastojak – sastojak čija slika opsjeda svaku vašu misao.) Jeste li vi doista osoba koja čini takve stvari? Sva ta grižnja savjesti zapravo je preuranjena, jer niste još ništa 'učinili', ali ipak sami sebe mrzite. Odlučujete porazgovarati o tome s novopronađenim predmetom ljubavi – dostojanstveno se povući. 'Jednostavno ne mogu', objašnjavate žalobno, istodobno uviđajući da zapravo možete. Nema pouzdanih statistika o tome koliko u prosjeku prolazi vremena između izjave poput: 'Jednostavno ne mogu' ili: 'Ovo vjerojatno nije dobra ideja' i početka predigre, ali sociolingvisti bi se trebali pozabaviti neobičnim afrodizijačkim svojstvima tih rečenica. U svakom slučaju, krivnja donosi svojevrsno olakšanje – uvjerava vas da zapravo niste pokvareni. Pokvaren čovjek ne bi osjećao krivnju.
Ili… možda ste sve to napravili već nekoliko puta ranije. Možda čak i više od nekoliko puta. Možda ste se sami sa sobom nagodili da ćete si povremeno opraštati sitne nevjere – ništa ozbiljno, malo ćete se zabaviti, nikoga ne dovodeći u zabludu – kako biste održali vjernost u širem smislu, kako biste se pridržavali onih davno danih obećanja, unatoč svemu. 'Sve' je u ovom slučaju kratica za svaki kompromis koji niste kanili napraviti, ili za onaj popis pretrpljenih povreda koji često listate i od kojeg se ne odvajate, ili pak za gomilanje seksualnih
odbijenica (svaka od njih mala, ali trajna ozljeda nekom osjetljivom djeliću vašeg bića), ili… dopunite sami. I dosad je sve dobro išlo (kucnimo o drvo), bez velikih nevolja (ako ne ubrojimo nekoliko napetih situacija, tu i tamo poneku optužbu), jer vi ste, na kraju krajeva, pristojni, na svoj način pošteni, i ne želite nikoga povrijediti.
Dakako da volite svog/ju partnera/partnericu, ili barem ne možete zamisliti život bez njega ili nje (ili probleme, jad i sramotu koji bi nužno proizašli iz takvog raskida), ali vama treba – no dobro, sad baš i nije riječ o tome što vama treba, i o tome svakako nemate namjeru raspravljati sami sa sobom (možda kad djeca krenu na fakultet, ako su djeca uopće u planu, a ne tek odgođena za neko neodređeno buduće doba), jer zašto dirati u to osinje gnijezdo kada se ose neće samo mirno vratiti u svoj osinjak, a zadnje što vam u životu treba je roj razjarenih osa. Ili da ljudi pomisle da ste seronja ili pak sebična kučka koja ne misli ni na koga osim na sebe, ili da zaradite bilo koji od drugih epiteta kojima ugrožena zajednica izražava moralnu osudu.
Bilo kako bilo, našli ste se tu, na pragu kršenja jedne od deset zapovijedi i samo što niste uvedeni (ili možda ponovno primljeni, vraže jedan) u tajno bratstvo bračnih sabotera koji svojim zastranjelim žudnjama bezobzirno ometaju rad društvenih mehanizama. Nemate pojma što radite ni što će iz toga ispasti (možda ćete morati izgubiti pamćenje na ono što se dogodilo prošli put), ali učinit ćete sve kako biste se i dalje osjećali tako… živo. I tako… eksperimentalno. Preljub je za ljubav ono što je znanstvenicima epruveta: posuda za eksperimente. To je način da pretpostavljate, da improvizirate: 'Što ako…?' Ili da konceptualno riskirate. Kao i svaki eksperiment, može se pokazati kao vrlo loša ideja ili kao čudotvorni lijek – transsupstancijacija ili potencijalna eksplozija. Ili oboje. Može
dovesti do novog izuma ili spoznaje: to bi mogla biti ona revolucija u razmišljanju na koju se čeka. Ili pak fijasko. No nikad se ne zna unaprijed, zar ne?'
___________________________________
Draga Majo, ne mogu ti reći koliko bih voljela da sam autorica ovih gore, briljantno duhovitih i bolno točnih redaka, ali, nažalost, nisam. To je proslov knjige Protiv ljubavi (Algoritam) Laure Kipnis, koju sam već na ovom blogu preporučila kao literaturu za sve koje muči pitanje vjernosti i nevjere, odnosno sve zaljubljene i ostale frikove koji vole izučavati ljubav, bez obzira na koji način...
Naime, i sama sam se svojevremeno našla u točno takvoj situaciji, balansirajući po rubu iskušenja koje me je strašno iznenađivalo i zbunjivalo – moglo bi se reći da sam bila gotovo uvrijeđena mogućnošću da sam se možda zaljubila u dugogodišnjeg poznanika, unatoč činjenici što sam bila u vrlo sretnoj vezi, i to upravo na način na koji si je ti opisala.
To je trajalo nekoliko mjeseci, i tada mi je ruku dopala ova knjiga... ne samo da sam pisala o njoj u Cosmu, nego sam je iščitavala danima – jer ne radi se samo o nevjeri, već i o cijelom konceptu ljubavi i njenog poimanja u popularnoj kulturi. Usudila bih se čak reći da me je ta knjiga povukla nazad pred ponorom nad kojim sam stajala, i izvukla iz krize u kojoj sam se nalazila. Da, ja - jer s mojim je dragim sve bilo u redu. On nije bio ni u kakvoj krizi, niti je išta primijetio.
Ali kao što se često ispostavi – stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine...
Nakon što sam sama sebi rekla da ne dolazi u obzir da udovoljim svom hiru, ili ako želiš – iskušenju, počela sam razmišljati ZAŠTO se tako nešto uopće dogodilo, i zašto se dogodilo upravo tada. Naime, tog sam čovjeka poznavala već više godina i u njemu nikada nisam vidjela više od dobrog poznanika – iako sam znala da bi se naš status možda lakše promijenio nego kod nekih mojih drugih muških poznanstava. Barem s njegove strane. Skužila sam da je nekako u to vrijeme moj dragi postao udaljen, zamišljen, nije brbljao sa mnom o svemu što mu je inače običaj i osobina koju volim, provodio je vrijeme pred televizorom s pivom u ruci i na moje upite što ne valja odgovarao da ne zna o čemu pričam, jer da je 'sve u najboljem redu'...
Ja sam usred noći jednom uplakana zvala našeg zajedničkog frenda da ga pitam misli li možda da postoji neka druga, ili da me ovaj više ne voli, da je nesretan sa mnom ili bilo što slično, na što me on uvjeravao da nisam normalna i da bih morala znati da me moj dragi obožava... onda sam razmišljala o tome da smo već dugo zajedno, da je možda ipak polako došlo vrijeme zahlađenja, a s obzirom da dolazim iz disfunkcionalne obitelji s ukupno pet razvoda, logično mi se nametao odgovor da svakoj ljubavi jednom dođe kraj i da bih trebala biti zahvalna što sam imala i toliko godina zbilja super veze, jer mnogi ljudi tako nešto nikada ne dožive...
Onda sam razmotrila mogućnost da je on možda naprosto odjednom postao stari prdonja klasičnog tipa, čangrizavi foteljaški pivopija koji život promatra iz prikrajka... Nezainteresiranost za seks koja ipak nije bila dramatična, recimo da je seksualni život spao na 50 posto dotadašnjeg intenziteta, što je još uvijek u očima nekih mojih udanih prijateljica izgledalo kao ludilo od seksa, pripisala sam, naravno – tipično ženski – nadirućim godinama, celulitu, uraslim dlakama, velikom nosu, ispucalim kapilarama na nogama i mladežima na pogrešnim mjestima. Gledala bih se tako u ogledalo i sama sebi govorila: 'Pa fakat, tko bi te i htio, još je dugo i trajalo', što je, naravno, loše djelovalo na moje samopouzdanje koje je tih dana puzalo po podu poput pregažene gliste... i tako sam jednog dana srela tog tipa, popili smo kavu, pa još jednu, i eto ti mene u istom stanju kao i ti sada. Isto smo tako razgovarali o tome, isto tako se on nalazio u nešto 'lošijoj' vezi, isto tako sam se osjećala kao hrpa govana i podrovano iznutra...
I došla do zaključka da moram shvatiti što se to događa s mojom vezom. Da skratim, nakon jedne mučne svađe koja je trajala do tri ujutro, uspjela sam iznuditi priznanje.
Koje me ponizilo do beskraja.
On je bio u depri jer mu je tata obolio od karcinoma i to u metastazama do te mjere da je bilo jasno da se više ništa ne može učiniti. Ali nije mi to rekao jer je znao da se ja dosta loše nosim s takvim vijestima i da će me to totalno baciti u komu. Što je najbolja fora, znao je to i onaj naš zajednički prijatelj kojeg sam zvala i ispitivala što ne valja, ali mi niti on nije rekao jer mu je tako bilo naređeno. Kako bi se mogao nositi s činjenicom da mu tata umire, moj je dragi sve svoje emocije komprimirao, tako da nije mogao osjećati ni pretjeranu ljubav da ne bi osjećao ni pretjeranu bol.
Od tog razgovora, moj je poznanik mogao doći na kavu i gol da je htio, meni bi bilo posve svejedno!
Naravno, postoji mogućnost da je s tvojom vezom doista sve u redu, ne samo na prvi, već i na drugi i treći pogled. Možda tebi samo fali malo uzbuđenja u životu... možda si neiživljena, možda nisi imala dovoljno seksualnih iskustava prije braka (ne postoji univerzalna brojka, nekima je dosta jedno, dok drugima...). Možda ga želiš baš zato što ga ne bi smjela željeti/imati. Možda lupam napamet.
Možda si ti poput moje prijateljice koja je naprosto shvatila da voli dva muškarca, pa je tako priopćila svom trenutnom dečku da ne može živjeti bez njega, ali niti bez bivšeg (koji je još uvijek želio biti s njom) i da ona ne može birati između njih, pa da je najbolje neka njih dvojica porazgovaraju i vide bi li mogli podnijeti to da ona bude s obojicom istovremeno! Rekla je to, dala im pola sata da razmisle, okrenula se na peti i otišla plesati. Oni su ostali za šankom. Ja sam bila sigurna da će je obojica otkantati, a nisam isključivala ni mogućnost da se potuku...
Međutim, ona je sljedeće tri godine provela u sretnoj i veseloj zajednici s obojicom u iznajmljenom stanu gdje smo često i dobro tulumarili i ponašali se kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Doduše, bili smo studenti, nitko nije imao djecu niti jasne planove za budućnost, imali smo Antu Markovića i dinar, a rat je bio nešto što se vidi samo na filmu...
Zato razmisli. Možda u tvom životu ili u tvojoj slici sebe i nije sve tako idealno. Probaj otkriti čime si nezadovoljna. Pročitaj knjigu, možda na tebe bude djelovala kao što čujem da djeluju one knjige protiv pušenja što su se jedno vrijeme prodavale na kioscima Tiska – možda ti se zgadi kao pljuga, ta zaljubljenost u sebe. Jer imaj na umu da jedna tvoja rečenica glasi:
'Gleda me kao najljepšu STVAR na svijetu.' STVAR? I amaterka psihologinja poput mene vidi da ti sebe stavljaš u pasivan položaj, objekt obožavanja. Ti nisi stvar, objekt. Objekt nije kriv i ne snosi odgovornost jer je pasivan. Ti si subjekt koji je u stanju donijeti odluku i snositi odgovornost za tu odluku. Razmisli, ispada da si zaljubljena u svoju sliku u njegovim očima. Istina, tako počinju mnoge zaljubljenosti koje se poslije mogu razviti u jedan lijep altruističan osjećaj zvan ljubav. Ali ti ljubav navodno imaš. Zar ti zbilja trebaju dvije?
I da, psiholog te ne može lobotomirati od te zaljubljenosti, ali možda ti može pomoći da skužiš nedostaje li ti možda nešto, ne izvana, nego iznutra. Puno sreće i javi što si odlučila.
Izvor
|
|
|
|