|
Anoniman -> RE: Kako uspavljujete bebu? (11.7.2010 20:42:35)
|
evo sta sam nasla o "pustanju beba da placu"
izvor: Elizabet Paintly: Kako uspavati dete bez plakanja:
Što strucnjaci kažu o obostranoj agoniji metode ''neka se isplace''
Pronašla sam mnogo novih podataka koji su potkrijepili moj zazor od puštanja djeteta da place do iznemoglosti. Dr. Paul M. Fleiss i Frederic Hodges u knjizi Sweet Dreams (Lowell House, 2000. ) o ovakvom nacinu ucenja djece napisali su sljedece: »Bebe i mala djeca više su emocionalna nego racionalna bica. Dijete ne može shvatiti zašto ignorirate njegov plac i traženje pomoci. Cak i u najboljoj namjeri, ignoriranje placa može dijete dovesti do zakljucka da je ostavljeno. Djeca se ponašaju u skladu sa svojim biološkim potrebama koje ''strucnjaci'' za spavanje ne uvažavaju ili cak porcu. Istina je da djeca a ciji se plac ne reagira možda na kraju i zaspu, ali problem koji je uzrokovao nocno budenje ostaje neriješen.
Cak i kad roditelji pomno provjere da dijete nije bolesno ili osjeca neku tjelesnu nelagodu ali ga na kraju ne uzmu u ruke, ne ponašaju suosjecajno i ne utješe ga, odnosno ne uspavaju ga mazeci, emocionalni stres, bio on osnovica ili posljedica placa, i dalje ostaje. Najrazumniji, suosjecajan pristup je da odmah reagirate na djetetov plac.
Podsjetite se da ste roditelj, te da je upravo pružanje osjecaja sigurnosti djetetu jedna od odgovornosti roditeljstva koja nosi toliko zadovoljstva. Prekrasan je osjecaj kad znate da vi sami imate moc uljepšati djetetov život i ukloniti strah i tugu.«
Kate Allison Granju, u Attachment Parenting (Pocket Books, 1999. ) piše: »Djeca su ljudi, vrlo bespomocni, ranjivi i ovisni ljudi. Vaša beba racuna da cete se s puno ljubavi brinuti o njoj. Kada place, daje znakove - na jedini nacin koji zna - da vas treba pokraj sebe. Znate kakav je osjecaj plakati od straha ili stresa. Osjecaj je grozan.I ne razlikuje se od onog koji osjeca vaša beba. Kada place - iz bilo kojeg razloga - doživljava i tjelesne promjene. Krvni tlak joj raste, mišici se napinju, a hormoni stresa teku malim tijelom. Djeca koja su izložena plakanju do iznemoglosti, nakon što se iscrpe, ostavljaju dojam da cvrsto spavaju. Razlog tome je što bebe i mala djeca cesto zaspu dubokim snom nakon proživljene traume.
Ovakav dubok san ne smije se smatrati dokazom ucinkovitosti ove metode vec pokazateljem jednog od njezinih ozbiljnih nedostataka.«
Dr. William Sears, u Nighttime Parenting (Plume, 1999. ) piše kako puštanje djeteta da place do iznemoglosti stvara ''roditeljstvo koje se osniva na odbijanju'' i upozorava roditelje na štetnost ovakvog pristupa. »Roditelji, dopustite mi da vas upozorim. Teški problemi tijekom djetetova razvoja nemaju lake odgovore. Djeca su previše vrijedna I njihove su potrebe previše važne da bi bili žrtvama jeftinih, površnih savjeta.«
|
|
|
|