| 
				  eugenija ->  RE: Ekskurzija u predškolskom uzrastu  (19.2.2010 23:51:19)
			   | 
			 
	        
			   
		          
				   Mila moja Doriceee...        sećam se jedne malene devojčice koja je došla mojoj drugarici koja joj  je inače tetka i rekla.. Draga tekice, teta je rekla da ponesem 5  gaća.. Jer ćemo biti 5 dana... Joj kako smo se tome smejale... I dan  danas kada god neko negde od društva putuje, setimo se toga i prvo  pitamo - koliko ćeš dana biti? E ponesi onda toliko i toliko gaća        Ono što sam htela da kažem, deca će dobiti precizne spiskove koje će  doneti kući i pokazati roditeljima šta sve treba da ponesu. Samim tim  uvidom u spisak, nekako ćeš se lepše osećati, jer ćeš videti da te žene  ipak znaju šta rade. Nije im prvi put da vode decu negde i verujem da je  stvar organizacje koja ni toliko puta pre ove nikada nije zakazala.    Velika je odgovornost voditi decu na put (ja sam vodila u Crnu Goru na  more, decu obolelu od cerebralne paralize), ali zaista se mnogo pažnje  ulaže u takve puteve. Mnogo, mnogo detaljne razrade plana puta i  aktivnosti koje bivaju dovedene do savršenstva. Deca se vazda broje i  prebrojavaju ih, gde god idu, uvek idu u vozić skupljeni i pod punom  pratnjom i kontrolom. Uvee ležu u isto vreme, a brojevi telefona hotela  moraju svim roditeljima biti na raspolaganju, tako da ćete se i čuti  milion puta dok je tamo. Ne znam koliko vaše tete dozvoljavaju upotrebu  mobilnih telefona, ali to bi bila sigurnost+.    Iskustvo koje donesu sa ekskurzije je draga Doro NEPROCENJIVO. I u  pogledu socijalizacije, i u pogledu većeg stepena osamostaljivanja, i u  pogledu zabave, i učenja, i svega. Ostaviti dete da pati što ne ide, a  većina drugara ide, je mnogo veća šteta, mislim da može biti i  nepopravljiva. Naravno finansijski momenat je važan, i ako neko nema  prosto mogućnost da ide, to treba detetu približiti i objasniti na  najbezbolniji mogući način.    Nije neko toliko lud da u plnu i programu stavi ekskurziju koja ne treba  nikako da bude tu. Sve ima svoje prednosti i to ogromne.    ODVAJANJE je velika reč i zajedničko je svim majkama da nose sa sobom i u  sebi taj osećaj. Moj savet je da popričaš sa majkama njegovih drugara i  da podelite iskustva,  emocije i strahove  u pogledu puta. I tada ćeš  se osećati lkše. Ovaj strah od odvajanja je veći kod majki nego kod  dece, Deca se raduju toj ekskurziji i prilici za nova iskustva i ne  treba im uskraćivati radost, ma koliko bilo teško ( a teško je svakom  roditelju, da se razumemo).    A kada dete dođe kući, pa kada se zagrlite, pa kada ti donese suvenir i  uruči malom rukicom, pa kada krene da prepričava događaje, sav u  euforiji i sreći, osetićeš neizrecivu RADOST i tada će se sve leći i  videćeš da si donela pravu odluku za svoje dete i celu vašu porodicu!        Ovo ti pričam sve kao drugar tvoj, ali i iz ugla pedagoga i nekoga ko je  prošao deo sa ekskurzijom.         Najvažnije je da pre odluke podeliš svoje emocije i strahove koji su  ZAJEDNIČKI sa ostalim roditeljima, ali i sa vaspitačima! 
				  
	           | 
	         
	         
	           
			  	   | 
	         
		   
		 | 
	   
	 	  
	 |