|
veddas -> RE: Ablacija placente i eklampsija, dve najveće opasnosti 3. tromesečja (22.2.2013 1:45:50)
|
Pozzzz, čitam ovu temu, evo već skoro godinu i po je prošlo otkako sam ja imala ablaciju placente, na moju veliku sreću moja beba je živa idivna.
Moje prve dvije trudnoće su prošle savršeno, vaginalni porođaj, mm bio prisutan, i onda neplanirana trudnoća u 33 godini sa mojim malenim bebaconom-cijela trudnoća je bila katastrofa, te bolovi u stomaku, te nerviranje, te iscrpljivanje i fizički napori, te krvarenje u 28 sedmici-smirilo se te sam nastavila uzimati svakave lijekove. Inače, imam problem asa plućima i srcem.....hm, normalno otkrivenih tek u trećoj trudnoći......tog jutra sam se probudila u 6 ujutro..gladna i sa nekim čudnim osječajem, ništa više......malo gledala TV, malo bila na NET-u, odem u WC kada niz noge mi curi čista krv, ne blijeda, vć tamno crvena, cijela lokva ispod mene, a ja tek u 32/33 sedmici trudnoće....šta da kažem, zovem mm, jurimo u Bolnicu, gubi se vrijeme na prijemu, rade UZ, bebi se usporavaju otkucaji....mene ne mogu uspavati, jer imama srčanih problema....panika-kažu imamo 5 minuta da je spasimo, a ja govorim...spasite bebu i recite mojoj djeci i mužu da ih volim....i tu se sve gubi...Budim se u strašnim bolovima-izrezana sa svih strana...čistili mi trbušnu duplju od krvi, dobila sam upalu pluća i bronhija zbog anestezije, kašlje mi se a presijeca me zbog reza,dva rebra mi slomlkena jer sa imala srčani zastoj od 1 minuta pa su me oživlajvali, a beba, moje čudo od sina, odlične težine 2, 850 47 cm, i u inkubatoru se bori za život, dolazi pedijatar kaže nezrela mu pluća, srce nije ok, mozak.....plakao je odmah po rođenju, ali naglo poplavio i to jeto....I tako ležim gubim se, ne mogu ustati, da ga vidim zbog svoga stanja, oko mene porodilje drže svoju djecu, a ja svoju bebu još nisam ni vidjela, molim Boga da preživi......svaki put kada doktor uđe na vrata strepim da mi ne kaže nešto loše....ustanem jedva i odem do sobe za intezivnu, odmah prepoznam svoga malog andjela-to je moj bebac, znam kao da sa ga milijun puta već vidjela, prilazim inkubatoru on ubzano diše, pun cjevčica i govorim mu-Zdravo bebo, vo mamice.....on počinje plakati sve pišti, kaže pedijatrica da se uznemirio od moga glasa...plačem.....i tako 2-3 dana....i onda odlučimo ja i mm da mu damo ime Vuk, jer boriti se mora.
Elem, kompletna golgota, ali moje malo čudo se naglo oporavilo, izašao iz inkubatora nakon 9 dana, pčeo piti iz flašice odmah potom, te smo ga donijeli kući kada je napunio 12 dana-dojio je i dojio kao veliki, onako sičušan, e i evo ga sada ima 15 mjeseci i 15 kilograma, svi se smiju kada kažem da je on nedonošče i da smo jedva ostali živi. Hvala dragom Bogu.
No, mislim da sam opet trudna...pa sada, nada se ako jesam da će sve biti OK, i vama ostalima samo jedan savjet-osluškujte svoje tijelo i ne libite se na svaki znak odmah otići doktoru, jer vaš život je u pitanju i vašega djeteta, lp[sm=bravo.gif]
|
|
|
|