24. I toga jutra iz sna me je probudio prodavač Smeško, pospano otključavajući vrata naše Aksa prodavnice i puštajući novi radni dan unutra. Sunce je već odavno izvršilo inventar u izlogu, u kojem stanujem već dve nedelje, zajedno sa svojim drugarima. Dobri su to drugari... Levo od mene još uvek se budio Dubak. Krevetac, odavno budan, uredno je zatezao svoju posteljinu, dobacivši mi ljubazno "dobro jutro, Kolica, kako ste danas"? "Dobro", odgovorih, nastavljajući da glancam svoje točkove. Želim da budem lepa. Možda me danas neko kupi? Smenjivali su se ljudi, nasmejana deca, staro i mlado, kao i uvek u našoj prodavnici. Ah... već sam postajala tužna. Da li će me neko napokon kupiti? Da li će mi neko dati svoju bebu, da je vozam i pazim? Uzdahnula sam duboko i nastavila da gledam u ljude koji su se smenjivali pred izlogom. I odjednom, taman kada sam proveravala da li mojih pet tačaka vezivanja i dalje savršeno funkcionišu, ugledah oči. Tople, nežne, ženske oči. Vlasnica tog nežnog pogleda približila se izlogu, a njen zaokrugljeni stomačić dodirnuo je staklo. "Evo ih, to su ta, njih, njih želim", pokazivala je veselo prstom u mene, dozivajući svog pratioca. Već sledećeg sata, još uvek ošamućena od iznenadne sreće, našla sam se u njihovom domu. Ooo, zar je moguće, ja ću dočekati jednu bebu! Smestila sam se u ugao sobe, srećna i zadovoljna. Posmatrala sam oko sebe. Kakav divan dom! Budući mama i tata sedeli su pokraj mene i mazili mamin lepi, okrugli stomačić. Oh, kako ih je divno gledati! Pevali su i pričali maloj lopti, a ja sam, spokojna , utonula u san. Sledećeg jutra našim domom je zvladao čudan nemir. Provirila sam ispod svoje tende, i ugledala mamu kako ubrzano diše, dok je tata uzbuđeno trčkarao oko nje sa koferom. Šta se dešava, gde odlaze? Čekala sam ceo dan. Sama. Zaboga, gde su, šta se dešava? Kočnice su me bolele od neizvesnosti, od brige. Odjednom, poput uragana, u sobu su počeli da ulaze ljudi. Smejali su se, pevali. Prepoznah Tatu, pevao je, a iza njega su išle neke fine čike, "tamburaši" se zovu, noseći neke muzičke igračke koje nisam viđala u Aksi. Tatina odeća je bila iscepana. Sramota, kako može da peva tako iscepan, pa šta mu je? Gde je mama? Prošlo je par dana u neizvesnosti. Mame nije bilo. Tata se budio rano, nasmejan, a ja sam brojila pelene, portikle i štramplice. Pitala sam se i dalje gde je Mama. Oko podneva, stan je preplavila spokojna tišina. Na vratima se pojavila Ona. Došla je! Mama je došla! U rukama je nosila mali zamotuljak. Čekaj, da li je to... ma nije valjda to... O, Bože... Pa to je beba! Beba! Svaki šav na mom nežnom platnu se naježio od miline pri pogledu na to divno, malo stvorenje... Jedva sam čekala da je spuste u moje krilo, da je obgrlim nežno i da je vozim gde god poželi... Moja beba je rasla, a mi smo svakoga dana zajedno išli u pohode na ulice našeg divnog grada. Grlila sam je dok spava, privijala uz sebe kada bi trotoar bio nemilosrdno truckav... Ja sam najponosnija Kolica na svetu!