Izvinjavam se ako pišem pod pogrešnom temom, pretraživala sam, ali ova mi se čini najpogodnijom.
Uglavnom, osećam se kao da se raspadam, psihički, fizički, mentalno. Posao, dvoje dece, prvak I devojčica od skoro 2 godine, muž koji radi po ceo dan, bez velike pomoći sa strane, osim kada nije baš baš pod moranje. Sve je na meni I mojom plećima. Na sve to,verovqtno od toliko stresa, dobijem hipertireozu uz one najgore simptome.
Muž radi u Bgu, svaki dan putuje, plata dobra, ali se žrtva morala podneti. Kredit od 30godina diše za vratom. Nije lako ni njemu, ali meni je sve ovo postalo previše. Ne mogu da prepoznam sebe. Mnogo sam nervozna u zadnje vreme, kratak fitilj, čini mi se kao da vičemm na svoju decu po celi dan, posle se žderem zbog toga, mislim kako sam loša majka, da nisam dobra sebi, a kamoli njima. O prljavim sudovima I stanu da ne govorim. A muž želi da ima nasmejanu ženu posle 12h provedenih na poslu. A ja iscrpljena, ne znam gde mi je glava. Na poslu deca, kod kuće deca, nemam vremena za druge stvari, osećam se kao pocepana istrošena krpa. A nas dvoje kao cimeri, on dodje, večera, okupamo klince, ako ostane vremena pogledamo zajedno tv, za vođenje ljubavi ili ja nemam želju zbog prokletih hormona ili je on umoran. Da li je to život, da li ja previše očekujem, da li je to normalna svakodnevnica roditelja koji rade I imaju malu decu? Na kraju dana se osećam usamljeno, korim sebe što nisam bolja majka I supruga, što dan nije za nijansu bio uzbudljiviji, što sutra opet ispočetka, a muž sve to prihvata tako kako jeste,kaže: to smo hteli, takav je bio dogovor. Da li je trebalo da stanjem na put njegovoj karijeri I uskratim svojoj deci bolji zivot? A on I ja, nije više to to. Zbrkan post, kao I njegov autor.