Na primer, u situaciji kada vaše dete dobije napad besa u prodavnici zato što mu niste kupili lizalicu, dete će početi da vrišti “Hoću! Hoću! Hoću lizu!”. Ako pokušate, kao odgovoran i smiren roditelj da blagim i ljubaznim glasom odgovorite mališanu “Zlato, ne možeš da dobiješ lizalicu sada jer još nisi jeo. Pokvarićeš ručak.”, takav odgovor će sasvim sigurno samo pogoršati stvar. Ovo jeste logičan, razuman odgovor roditelja koji voli svoje dete, ali za dete tog uzrasta je nešto što će ga samo razbesniti, objašnjava doktor Karp. Ono tada smatra da mora da ponavlja svoj stav sve glasnije i histeričnije kako biste ga čuli i razumeli. Umesto toga, ovaj pedijatar savetuje da ponovite reči koje vaše dete vrišti i to umirujućim tonom glasa: „Hoćeš lizu. Hoćeš lizu. Lizu. Sada.“ Možda vam takav pristup deluje čudno, ali ovakav odgovor je, u stvari, samo verzija već dobro opravdanog metoda aktivnog slušanja koji odrasli koriste u svakodnevnoj komunikaciji, posebno u problematičnim slučajevima. Cilj naravno, nije samo da ponavljate reči, već da osobi sa kojom razgovarate bude jasno da ste razumeli na šta se ona žali. Kada razgovarate sa odraslom osobom koja je uznemirena i besna njoj biste rekli: “Razumem. Razumem. Shvatam te. Stvarno mi je žao. Žao mi je.“ Van konteksta ovakav odgovor zvuči nepovezano i besmisleno, a ipak osoba kojoj to govorite može da se smiri i prestane sa histerijom. Sasvim je slična i reakcija dece.
Doktor Karp je i praktično demonstrirao ovaj metod i pokazao kako se uplakano i histerično dete u roku od nekoliko sekundi kada dobije takav odgovor smiruje i upitno gleda odraslu osobu koja ponavlja njegov problem. Kada to postignete i prevaziđete napad besa, možete detetu koje se smirilo da objasnite razloge zašto ste mu rekli ne, da ga utešite i ponudite mu neko drugo rešenje, već u zavisnosti od situacije. Tek smireno dete će biti u stanju da vas čuje i prihvati vaše objašnjenje. Ukoliko se intenzivni napadi besa javljaju veoma često, mogu da budu i znak nekih zdravstvenih problema, pa se ukoliko to primetite ipak posavetujte sa pedijatrom.
_____________________________
Mina, persona non grata :)
Mišljenje je kao zadnjica - svako ga ima.I ne samo što ga ima, već ima i potrebu da skine gaće i drugima maše istim ispred nosa.

U periodu od jedne do tri godine deca prolaze kroz veoma brz psihofizički razvoj. To je period kada se usvajaju brojne motorne veštine, dete uči jezik i usvaja načine za rešavanje problema, pa nimalo ne čudi da brzina kojom se ove promene dešavaju i eksplozivan razvoj zbunjuju dečiji um. Upravo taj brzi razvoj i jeste razlog za frustracije koje ponekad završe pravim napadima besa. Iako fizički već podsećaju na male ljude, dečiji um je u ovoj fazi još uvek u razvoju, pokreću ga emotivne, instinktivne, primarne reakcije. Kako američki pedijatar, doktor Karp objašnjava, reakcija u besu je zasnovana na primarnim instiktima, ponašanju koje nam je urođeno, čak i kod odraslih čije ponašanje obično regulišu društvena pravila. Ovo je još izraženije kod dece koja još nemaju usvojene šeme prihvatljivog ponašanja, a suočavaju se sa brojnim novim iskustvima.
Pozdrav za Mine a posebno za Minnu jedna socan poljubac u obraz.
Što znači da sve odlično razume što mu se kaže. Samo je pitanje da li hoće da razume. A nekad priznajem da i ja pobesnim, ali to onda definitvno nema efekta.
Moja sestričina je imala , i i dalje ponekad ima, histerični napad. Pravi pravcati, sa sve udaranjem i ujedanjem mame. Pomenuh malopre malu Milicu, ćerku moje drugarice koja je bila u stanju da vrišti dok joj ne izvade novčić koji joj je upao između sedišta u autu.
E bre žene, šta ste se okomile na mene. Dobro, dobro, nije logično, ok 


