Evo, negde sad u ovo vreme, dok traje Sunđer Bob, tad deca gledaju crtani. Posle crtanog oni večeraju a do tad je beba namirena
Posle beba malo zeza, neće da spava, a ja mrtva gladna ne znam gde ću i šta ću, teram decu da skupljaju igračke, kupam ih, spremam za spavanje, teram da idu da spavaju... Pa se vraćam bebi, zezam se s njom, ukakila se, ili opet traži sisu, ili samo hoće da je nosim...Tako dočekam 22-23 h i mm dođe, deca spavaju, ja tek sela da odahnem pa ću da večeram(mada sam već pregladnela) a on me gleda, gleda haos po kući pa misli u sebi "Blago njoj, ja se ubih od posla a ona sedi ispred tv-a i još se žali da je umorna, od čega je umorna, deca su divna, evo, spavaju, a kuća je u haosu...opet!" A ja mislim u sebi "Blago njemu, ceo dan nije kući, boli ga baš, dođe pa očekuje da cvrkućem...samo se šećka tamo vamo i ispija kafe"
I on i ja znamo kakvo je pravo stanje stvari i da nikom nije lako, ali u trenutku zaboravimo. Uvek mislimo da je onom drugom lakše.