Deke nemam, bake nemam, sve po kuci sama spremam. Tricim posao, kuca, park, da spremim veceru dok ne padne mrak. Igracke opet na sve strane, ako gosti svrate nacice mi mane. Jedan par ruku nikad dovoljan nije, bar da su mi jos dvije. Trčim svuda kao uragan, nikako da pospremim stan. Al jednog dana sve ce to proci, al vreme sa mojom bebom vratiti necu moci. I zato cu sesti da se igram, necu vise brige da brigam.