Imala sam sreće da mi je mleko poteklo odmah po porođaju, ali je moj sin zbog žutice morao da ostane u bolnici, za koje vreme sam se ja izmlazavala i plakala, što zbog tuge sto je moja beba sama i gladna u nekoj mračnoj bolničkoj sobi, bez toplog maminog zagrljaja, ali i zbog mleka koje nije bilo dozvoljeno nositi mu u bolnicu, pa sam morala da ga bacam, a uz toliko muke i suza sam ga izmuzla, zbog tvrdih dojki.

Kako je bebac izašao iz bolnice, nije ispustao "titu", pa sam ga nazvala "sisator". Dojenje je stvorilo zaista jaku vezu između nas i svaki put bismo od njega oboje padali u "trans", stanje opuštenosti, blaženstva i zadovoljstva.

I danas, sa 20 meseci, kada ga odvikavam od noćnog podoja, ne zato što tako volim, već što mora zbog karijesa, kreće opšta panika kada nema "tite" i "meka", već samo vode i dude. Teško se miri sa činjenicom da mora da se odvoji od svoje najbolje "drugarice", "jastuka", "igračke". Da, sve je to za njega "tita".