|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Pre nego što potvrdiš svoju odluku, upoznaj se sa detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (26.04 -30.04.2021) prilikom dolaska na portal prepoznamo i omogućimo ti neometano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvek želiš da odustaneš od takmičenja?
Ringeraja.rs koristi "kolačiće" u cilju pružanja boljeg korisničkog iskustva, praćenja posećenosti i prikaza oglasa. Postavke prihvatanja kolačića podesite u vašem internet pretraživaču.
Nastavkom korišćenja smatra se da se slažete sa korišćenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više.

MOJ PREVREMENI POROĐAJ (II deo)

Jovana Blagojević, 7.2.2018
Šetam hodnikom ispred porodilišta. Jedna ista ruta: gore, dole. Pokušavam sebi da vratim onaj osećaj pozitive od pre pola sata, s obzirom na to da je sestra koja je došla po mene bila potpuno smirena. „Sigurno se ovo često dešava čim je sestra tako smirena”, tešim se. Ne sećam se koliko dugo sam tako mehanički šetala, uz povremeno privijanje uza zid kad naiđe kontrakcija.
Ključne reči:

image
/11


Šest dana nas tri smo u sobi, u ranim jutarnjim časovima, slušale vrištanje, jaukanje žena koje su se porađale. Zvučalo je jezivo, pogotovo jer je noć, bolnica je tiha, samo su ti jauci odzvanjali hodnicima i zaustavljali se u našim ušima, u našim glavama. „Ja neću tako vrištati. One su se samo uplašile pa su zato vrištale. Neću da sestre viču na mene jer se prenemažem“, i dalje hrabrim sebe. Koliko god vama nemoguće zvučalo, uspela sam da prizovem određenu dozu onog pozitivnog uzbuđenja. Bar deset odsto mojih osećanja tada činila je ta, nazovimo radost, ostalih 90 odsto bio je strah.

Konačno neko dolazi do mene, pošto nekih 45 minuta nije bilo ni doktora ni sestara na vidiku. Onda sledi onaj rutinski deo pred svaki porođaj, koji ću da preskočim (žene znaju zašto). Sve se odvija polako, kao da nikom od njih nije bitno to što ja imam temperaturu, da već pola sata drhtim od hladnoće zbog temperature i da mi je evidentno svakim minutom sve gore. Ali možda baš zbog takvog njihovog stava, nazovimo ga nemarnim i ti-si-samo-još-jedna-u-nizu, uspela sam da očuvam onih 10 odsto pozitivnog osećanja.

Ležim na porođajnom krevetu. Ne nalazim se u standardnoj sali za porođaj zato što sam febrilna (imam temperaturu). Oko mene “zuje” doktorka jedna, druga, sestre, babice, čistačice, nešto se dešava a meni niko ništa ne govori.

Priključena sam na CTG što mi otežava da se lepo namestim. Priključena sam na indukciju (veštačko izazivanje kontrakcija) i osećam jači bol. I dalje se ne otvaram. U jednom trenutku ulazi treća doktorka i neki doktor, koju su došli samo da me pregledaju vaginalno. “Hm, da da”, kaže on. „Je l’ da?“ odgovara ona. Oboje imaju onaj pogled da nešto nije u redu, ali meni opet NIKO NIŠTA NE GOVORI. Taj pogled se proširio na svo osoblje oko mene, kada su videli da mi je temperatura 39.9. A ja se i dalje ne otvaram. „Uključite je na najjaču indukciju”, govori glavna doktorka, a ja nesvesno izgovaram “Nemojte, molim vas.“ Već osećam toliko jake bolove na dva minuta, da ne želim da znam koliko boli najjača indukcija. Može li jače od ovoga? O da, može!

Dva minuta drhtim od temperature, dva minuta osećam toliko jaku bol da sam pogazila svoju reč i počela da jaučem. Trudim se da ne budem previše glasna, zbog žena koje možda preplašene u sobi slušaju, ali uhvatim sebe da sam namerno glasna kako bi NEKO došao kod mene. Ležala sam satima potpuno sama, u svoj toj agoniji. Povremeno bi dolazila neka sestra da mi izmeri temperaturu i proveri CTG. „Kada će biti gotovo“ uporno pitam svaki put kada uđu, a dobijem samo onaj pogled saosećanja i bespomoćnosti: „Ne znamo. Kad vam spadne temperatura“. Uporno sebi govorim –Evo još malo, još pola sata i proći će– iako prolaze sati.

Dok tako osećam „pola kontrakcije pola drhtanje“, setim se da, pre trudnoće, svaki put kada sanjam da sam trudna, uvek se probudim i drhtim od hladnoće iako u stanu uopšte nije hladno.

Pomislim kako sam možda eto, kroz snove predosetila da će doći do ovoga, ali odmah odbacujem tu misao. Svašta čoveku padne na pamet u trenucima očaja.„Zar ne možete da mi date epidural“, pitam doktorku kada se konačno pojavila.

„Ne možemo zato što ste febrilni.“

„A carski?“

„Ništa, srećo, ne možemo. Samo da čekamo da spadne temperatura.“

Kada sam čula te reči, praćene onim istim izrazom lica koje su svi oko mene tada imali, na trenutak sam poklekla. Obuzeo me je strah, panika, bojala sam se za svoj život, za život mog nerođenog deteta. Znala sam da mi je od temperature otišlo i ono malo plodove vode što sam imala, a beba neće, pa neće da se spusti.

Sav taj pakao mi je u sećanju u vidu nabacanih reči i situacija, kako sam i ovde pisala. Nisam sigurna zbog čega povezujem to što me je jedna sestra celu izmasirala alkoholom (pošto antibiotici izgleda nisu pomagali) i to što mi je pola sata nakon toga spala temperatura. Iako sam i dalje osećala jaku bol i bila otvorena 5 ili 6 prsta, više nisam osećala hladnoću.

Konačno su se svi opet okupili oko mene: „Da, to je to. Vodite je odmah u salu“, rekla je druga doktorka. Znala sam da me vode na carski. U tom trenutku sam osetila olakšanje, toliko da se nijedan osećaj olakšanja za mojih 24 godine ne može porediti sa tim.

„Hajde, hajde! Prebaci se na drugi krevet, hajde“, viče na mene neka punačka, starija žena. Ne mogu to odmah da izvedem jer mi je u tom trenutku naišla jaka kontrakcija. Ne mogu oči da otvorim, kamoli da se prebacim sa jednog kreveta na drugi. Opet ta nervozna žena mene nešto pita za krvnu grupu, ne sećam se više njenih reči, ali itekako njenog stava. „Sad ću ovo da ti dam, boleće da znaš, nemoj da se pekmeziš“, izgovara ona drčno, držeći špric u ruci. U tom trenutku pogledala sam je sa velikim ironičnim osmehom na licu koji joj je očigledno kazao „je l’ ti znaš kroz šta sam ja prošla sad, špric je najmanji problem!!!“ Primetila sam da je tada malo “spustila loptu”.

„Udahni duboko i broj od 10“. Udahnula sam, zažmurila i imala osećaj da imam čak i polu osmeh na licu jer je sve konačno gotovo.

„10, 9, 8, 7…“ Mrak.

 

Nastaviče se ...

Blog: supermama

Autor: Jovana Blagojević

Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:

Tumačenje ultrazvučnih nalaza u trudnoći
EDD, BPD, TCD, GS... pomažemo vam da razumete šta znače sve te skraćenice koje ginekolozi koriste za tumačenje razvoja v...
13
Dobijanje na težini po nedeljama trudnoće
Koliko je preporučljivo ugojiti se u trudnoći i zbog čega kilogrami tako naglo rastu?
5
Spisak porodilišta u Srbiji - od P do Š
U Srbiji trenutno postoji 76 zdravstvenih ustanova u kojima se naše buduće mame mogu poroditi. Pogledajte spisak za cent...
5
Trudničko bolovanje
Trudničko bolovanje možete otvoriti čim ostanete u drugom stanju, bez obzira na to da li ste zaposleni za stalno ili ste...
4





24 moćne fotografije ožiljaka od carskog reza
April je mesec podizanja svesti o carskom rezu. „Sve smo majke - nije važno kako smo donele svoje bebe na svet“.
Koliko carskih rezova možete imati i kolik...
Svaka žena je drugačija. Neke se oporavljaju na sličan način nakon svakog carskog reza, dok drugim ženama treba više vre...



image
pamaja
Fitolat je obavezni deo moje torbe za porodilište.
Fitolat sam otkrila u prvoj trudnoći. Pošto imam blizance, veoma mi je bilo važno da uspostavim pravilnu laktaciju. Još dok sam bila u porodilištu suprug mi je doneo Fitolat. Ja sam bila oduševljena. Mleko je pravilno nadolazilo, nisam imala mastitis niti bilo kakvih tegoba. Koristila sam ga tokom čitavog perioda dojenja. Moji blizanci su dojene bebe, bez adaptiranih mleka zahvaljujući Fitolatu. Sada su to zdravi sedmogodišnji dečaci. Uskoro nam stiže i seka, tako da će Fitolat biti obavezni deo moje torbe za porodiliste.  Više >>
image

Anketa

Да сазнате...
пеперутка16

...да носите тројке, шта бисте радили?

Click Here