Zagrlila sam ga jako, onako najjače. Kao da ga vise nikad neću vidjeti. Foto: Freepik.com

/11 /11

Moj otac je to jutro plakao u jednoj ćoši, okrenut leđima glumeći jakost i čvrstinu, glumeći stijenu tako lomljiv – bas to jutro kada se udaje njegova kćer jedinica.
Prišla sam mu, u bijeloj vjenčanici tiskajući knedlu u grlu pazeći da ne razmažem šminku kojom me kuma natrackala “da budem najljepša.”
Jer, gušilo je, baš tu u grlu, ono nešto.


“Tata, ja ti odoh..”
“Idi, kćeri. Ako misliš da je za te, idi.
Kada sam te dobio, znao sam da ćeš otići..”

Ma.... i šminka i kuma, ma sve, rasplakala sam se ko’ nikad.
Zagrlila sam ga jako, onako najjače.
Kao da ga vise nikad neću vidjeti.
Kao da nam brane da se grlimo.
Kao da nas zauvijek otimaju jedno od drugog.

“Tata, znaš. Ja ću uvijek ostati tvoja, ne brini.”
“Kćeri, umij se, popravi se, sad će gosti. Vidi nas! Ko’ djeca!”

Navukao je masku tobožnje hladnoće i nestao među narodom šepireći se poput ponosnog pauna.

Tata. Otac. Ćaća.

Koliko samo znači u životu jedne žene taj muškarac.
On je sigurnost.
On je uzor.
Institucija.
Blagost i gordost.
Zaštita od svega lošeg.

Moj je meni bio predivan, kroz čitavu mladost, odrastanje, sazrijevanje.
On je taj koji mi je dao ime.
Koji mi je tepao “Seka”, “Sine”..
Koji se nije trijeznio danima kada sam se rodila.
On je taj koji je govorio da me rodio.
On je taj koji mi je pjevao pjesmu od Trubadura “Marijana” a ja se kofol ljutila.
On je taj koji mi je obećavao haljine.
Koji je pružao pažnju cak i vise nego li mi je bila potrebna.
On je taj koji je razmazio svoju kćer jedinicu.
Do neba i nazad.

Koji me je naučio da se za ženu moraš boriti.
Ugađati joj, kada vidiš da je loše, pusti je dok je prođe.
On je taj.
Moj Ćaća.

I danas je bio kod mene.
Malo smo šetali i razgovarali.
Korak mu je sve sporiji, kosa potpuno bijela.
Hod ni blizu kao onda kada me pratio do oltara..
Pa mi teško, pa me boli.
Pa hoću da sam opet malena.
Da skačem po njemu
I da mi otpjeva Marijanu.
Da je vitalan, zdrav i mlad..

Ja sam mu i danas sjela u krilo i rekla da ga jako volim.
I sjedit ću dok god Gospod dozvoli.
Jer to je bolan Ćaća.

Jedan i jedini.
A žene uvijek ostanu tatine djevojčice što se god desi.

Autor: Mariana Jurković
Izvor: Hercegovina.in