|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Pre nego što potvrdiš svoju odluku, upoznaj se sa detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (26.04 -30.04.2021) prilikom dolaska na portal prepoznamo i omogućimo ti neometano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvek želiš da odustaneš od takmičenja?
Ringeraja.rs koristi "kolačiće" u cilju pružanja boljeg korisničkog iskustva, praćenja posećenosti i prikaza oglasa. Postavke prihvatanja kolačića podesite u vašem internet pretraživaču.
Nastavkom korišćenja smatra se da se slažete sa korišćenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više.

Didy: Moja porođajna priča

Uredništvo portala Ringeraja.rs, 16.4.2010
Minuti kao godine, svi su skupljeni oko bebe nedaleko od mene, ništa ne govore, panika je prisutna, ja sam u nekom polusnu, polubunilu, poluočaju, vičem sebi: MORA BITI SVE U REDU! ...
Ključne reči:

image
/21




DETALJI
 
Ringerajin korisnik: Didy
 
Datum: novembar 2008.
Tip porođaja: prirodni porođaj
 
Broj dana u porodilištu: 6

Porodilište: Betanija, Novi Sad
Ocena porodilišta: 2
 
Komentar ocene: Nemarno osoblje (čast izuzecima)
 


PRIČA O MOM POROĐAJU
 
Petak je, 7. novembar 2008. godine, jutro. Budna ležim u krevetu, smirena, opuštena i razmišljam kad li će naše čedo odlučiti da se rodi... Termin je bio 4. novembra, već danima ne prestaje da mi zvoni telefon, svi se, tobož, interesuju kako sam i da li ima nekih naznaka... I tada lagani bol... Da li je to "onaj" ili opet neki lažnjak što mi trenira živce? Neki glas u meni govori da je ovoga puta "onaj". Da li javiti nekome? Bolje ne...
 
Odlazim na CTG kao što sam išla svakodnevno i prethodnih nedelju dana, ali ovoga puta malo ranije, oko 12:45h, jer moj doktor radi posle podne, pa da izbegnem gužvu. Tri sestre sede i nemaju pacijente, pričaju, čekaonica je prazna. "Da li biste mogle da me priključite na CTG, imam bolove i osećam blagu mučninu i vrtoglavicu?", pitam najljubaznije moguće. "Sačekajte popodnevnu smenu", sledi očekivani odgovor. Pitam se po stoti put u životu imaju li savesti, srca, čega već, ali se od tih misli osećam samo lošije. Prolazi sat vremena, nema ni sestre ni doktora iz popodnevne smene, ulazim ponovo i kažem im da mi stvarno nije dobro i da imam osećaj da ću se onesvestiti, jedna od njih ustaje i onako nadmeno mi meri pritisak, konstatuje da je nizak i da ne paničim, na šta se meni pune oči suzama od besa, nemoći, a sestra kaže: "Vidi je, pa šta drečiš, uplašila si se porođaja, pa sad nema nazad." Naravno da me ne priključuje na CTG, stajem u red jer je već gužva u čekaonici. Dolazi sestra iz popodnevne smene, tek posle pola sata izlazi napolje i priključuje me na CTG. Konstatuje da ima blagih kontrakcija i šalje me kod doktora. Tek pola prsta otvorena, to je dijagnoza. Tad zovem muža, on izlazi sa posla ranije i idemo kući. Doktor je rekao da nije još za porodilište, da odem kući, da odmaram i da merim kontrakcije.
 
Oboje smo srećni, moj muž pomalo uplašen, pomalo nesvestan cele situacije, provodimo divno popodne. U međuvremenu me on brije i pravimo dobru zabavu od svega toga. U 21h odlazim u porodilište, dijagnoza - tek jedan prst, pravac patologija. Moj muž odlazi kući u 22h, ja ostajem sama sa svojim mislima o bebi koja se javlja. Žohari, Grand, sivilo, mešavina nekih čudnih osećanja. I dalje smirena, merim kontrakcije, boli, ali znam zbog čega je i da neće trajati večno. U 2:30h doktor konstatuje da sam otvorena 3-4 prsta i silazim na pripremu za porođaj.
 
Priključuju me na indukciju, već sam jako umorna i gladna, jako, jako žedna, ali i dalje smirena, gledam na sat u hodniku i merim kontrakcije, kao u nekom polusnu... Vreme prolazi, već je 6h ujutro, ostale žene odlaze u boks, ja ostajem... Iznenada osećam da se beba čudno ponaša u kontrakciji, kao da se izdiže, čini mi se da je mogu opipati preko stomaka. Govorim sestri da se nečto čudno događa, kaže: "Šta ti znaš, ti si prvorotka". "Ali mene niko nije pregledao već tri sata." "To ne znači da Vas ne kontrolišemo." "Kako me kontrolišete?" Ostajem uskraćena za ovaj odgovor...
 
Prolazi vreme, neki glas mi govori da nešto nije u redu... Skoro je 8h ujutro, već je nova smena, pojavljuju se nove sestre. Jedna prilazi mom krevetu, gleda karton i kaže: "Vidi nju, je l' znaš ti ko sam ja?" Naravno da ne znam, ali u tom momentu bih svakom rekla da znam, samo da mi pomogne... "Znam ti ja i mamu i tetku, ti radiš sa mojom snajom... Otkad si ovde... Uh... Jesu li ti probušili vodenjak? Doktorkaaaa!!!!" I tad nastaje panika, vidim da nešto nije u redu, kao kroz maglu čujem - plodova voda gusta zelena, beba pati, zovite doktore sa pedijatrije da budu na porođaju, spremite aparate za reanimaciju... Hajde guraj.... Pa kakva si ti to žena, pa ti se uopšte ne trudiš, pa kako tako dođete sve na porođaj nepripremljene... Više nisam smirena, dajem sve od sebe, guram iz sve snage, prisećam se svih mogućih tehnika i saveta, svih pročitanih članaka i knjiga... I mislim, vrištim u sebi: SAMO DA SA BEBOM SVE BUDE U REDU, SAMO DA SA BEBOM SVE BUDE U REDU...
 
Odlazim do boksa, ne znam ni ja kako... "Pa kako si se to popela!" Sestra mi leže na stomak (pluća me bole posle toga danima), konačno se beba rađa, ali ne plače... Čujem - muško, 3720/54 u 8:54h, obrnuta rotacija (jadničak se gušio, okrenuo naopako od silne borbe i posle zaglavio, što je bilo okarakterisano mojim nesarađivanjem). Istog momenta pitam: "Da li je sa njim sve u redu?" Okreće se pedijatar i drsko mi odgovara, moglo bi se reći vrlo neprimerenom jačinom glasa: "Kad mi budemo znali da li je sve u redu, reći ćemo vam!" Minuti kao godine, svi su skupljeni oko bebe nedaleko od mene, ništa ne govore, panika je prisutna, ja sam u nekom polusnu, polubunilu, poluočaju, vičem sebi: "MORA BITI SVE U REDU!... M... vam j.... svima, 9 meseci pazim na svaku sitnicu, sve u savršenom redu i onda da vi sve upropastite za nekoliko sati..." I onda plač konačno... Donose mi ga na 10 sekundi, stavljaju na grudi... Kažem: "Hej, pa gde si ti, anđele..." Pogleda me onim slatkim okicama i prestaje da plače... Prepoznao mi je glas, ritam srca, prepoznali smo se... Mora u inkubator...
 
Opet polubunilo, ušivanje boli, čujem babicu: "Nemoj mami da kažeš šta je bilo. Znaš, takva je noć, upala si u smeni i u vizitu..." U sebi joj odgovaram pitanjem: "Je l' to znači da vi ne radite od 6h do 8h?" Ipak sam joj beskrajno zahvalna što se pojavila, jer da nije ona došla, ko zna šta bi se desilo sa bebom, možda su bili minuti u pitanju, ne smem ni da pomislim šta se sve moglo dogoditi... A krenula sam potpuno rasterećena, nisam htela nikog da imam "svog", računala sam da im je to posao, za to su plaćeni, tu su zato što to vole, zato što su položili zakletvu... Računala sam na ljudsku humanost... Prevarila sam se... I ova da me nije prepoznala, možda mi ne bi ni prišla... Tužno...
 
Palim mobilni, bezbroj propuštenih poziva i poruka, svi su već digli uzbunu... Javljam srećnom tati da je njegov dogovor sa Stefanom uspeo, dobio je sina na poklon, ubuduće će zajedno da slave rođendane... Ne pričam detalje, neću da im kvarim sreću... Zovem mamu, ona već svojim šestim čulom čuje sve neizgovoreno... Gasim telefon, niko mi više ne treba sada...
 
To je bila subota ujutro... 8. novembar. Stefan nije bio sa mnom, mogla sam da ga vidim dva puta dnevno na nekoliko minuta, nisam mogla da ga dodirnem, jer je bio u inkubatoru... Posle dva dana izlazi iz inkubatora, ali i dalje nije sa mnom, naginjem se nad krevetić, prvi put ga diram i kreću suze. Dolazi sestra: "Dobro nisi legla u krevetić!" Ne mogu da stojim, jedva hodam, rana od sečenja me ni ne boli toliko koliko podlivi oko rane... Psihički sve ostalo boli neuporedivo jače...
 
U bolničkoj sobi praznina, čežnja za bebom, mleko jako sporo nadolazi, usamljena sam i tužna... Tek petog dana mi ga donose na podoj... Beskrajno srećna, konačno zajedno, makar i na pola sata. Borimo se, mleka jako malo ima, on plače... Sestra Borka me teši da je to zbog stresa i zbog toga što su mi ga doneli na podoj tek petog dana, biće sve u redu...
 
Ne, nikad neće biti sve u redu... Dobio je antibiotike prvog dana svog života... Nije bio sa mamom prvih dana... I ko zna šta sve još, ne smem ni da razmišljam o tome...
 
A ja sam došla u porodilište laka kao pero, srećna kao nikad, smirena i staložena, a najlepši trenutak života je postao nešto čega ne želim da se sećam, nešto što još nikome nisam ispričala u celosti...
 
Dolazimo kući 13. novembra. Konačno na okupu mala porodica, srećna, beskrajno srećna do dana današnjeg...


 
Želite da nam pošaljete svoju porođajnu priču?
Pročitajte kako - na forumu Porođajne priče!
  

Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:

Tumačenje ultrazvučnih nalaza u trudnoći
EDD, BPD, TCD, GS... pomažemo vam da razumete šta znače sve te skraćenice koje ginekolozi koriste za tumačenje razvoja v...
21
Dobijanje na težini po nedeljama trudnoće
Koliko je preporučljivo ugojiti se u trudnoći i zbog čega kilogrami tako naglo rastu?
6
Magnezijum za zdravu trudnoću i zdrav razv...
Reč je o elementu koji učestvuje u razvoju kostiju i zuba, normalnom funkcionisanju nervnog sistema i mišića. Budući da ...
6
Uobičajeni pregledi i analize u trudnoći
Pred vama je spisak svih uobičajenih pregleda i analiza koje se rade u trudnoći i približni period kada se oni rade.
5





Maja Mačak Joldžić: Moja porođajna priča
Prebaciše me na operacioni stol. Govorim hirurgu da mi spasi dijete, on odgovara to nam je i cilj i to je zadnje čega se...
Milena: Moja porođajna priča
I eto. Toliko stresa, bola, tuge, suza, ni zbog čega. Znala sam da će moja beba doći na ovaj svet. Nemate pojma koliko b...



image
AnaTamara
Preporuka budućim mamama!
Porođaj je sve bliže, pripremaju se stvarčice, između ostalog i Fitolat, koji mi je mnogo pomogao sa prvim detetom, uspeli smo da uspostavimo laktaciju!  Više >>
image

Anketa

Да сазнате...
пеперутка16

...да носите тројке, шта бисте радили?

Click Here