Ringeraja.rs je specijalizovani portal, namenjen budućim roditeljima, trudnicama i roditeljima predškolske dece.
Copyright 2008-2025
Danu media d.o.o. Beograd
Ujutru ustajem sa blagim bolovima alla menstruacija i osećam kako nešto blago ističe iz mene. Odem do WC-a i shvatam da je počeo da se rasparčava krvavo sluzavi čep. Ubrzo kreću blage kontrakcije na neodređeno vreme i ja pomišljam – to je to, počelo je. Nisam imala neki osećaj da ću se poroditi tog dana (pošto su nas u školici za trudnice učili da od ispadanja krvavo-sluzavog čepa do porođaja može da prođe dva sata ali i dva dana) ali nisam bila ni 100% sigurna da neću. Već smo bili pozvali neke goste da proslavimo muževljev rođendan. Doručkujemo i ćaskamo o tome kako bi baš bilo fora da se porodim na njegov rođendan! Pola dana sam spremala klopu za rođendan i pratila kontrakcije koje su bile dosta neredovne i manje više nisu ništa posebno bolele. One su bile prisutne dok god gosti nisu stigli i onda su prestale. Celu noć se ništa nije dešavalo tako da sam ja mirno odspavala poslednju noć sa mojom Sonjicom u stomaku.
Dan porođaja, rođendan mog tate – 7. mart...
Ujutru su ponovo počele kontrakcije i već sam mogla da ih pratim – bile su na deset minuta ali nisu bile naročito bolne. U školici za trudnice su nas učili da nakon proživljenih dvadeset kontrakcija na deset minuta treba krenuti u porodilište. Poučena lošim iskustvom svoje mlađe sestre koju su tri i po meseca ranije počeli na silu da porađaju pre vremena zbog čega je završila na carskom rezu ja sam zacrtala da ću u porodilište krenuti kad kontrakciju budu u razmaku manjem od deset minuta. Tako sam ceo dan provela u pokretu – ujutru sam išla kod drugarice na kafu, pa na pijacu, pa kod tate na rođendan. Ceo dan sam trpela bolove na desetak minuta i oni su postajali sve jači tako da sam već morala da upotrebljavam drugi tip disanja da bi ih prevazišla. Negde oko 16h bili smo kući i ja sam ležala, proveravala torbu i disala. Istuširala sam se, muž me je obrijao i opet sam prilegla i opet disala kad dođe bol pitajući se kako je kad najviše boli. Ta disanja koje smo učili na vežbama su mi zaista pomogla i svakom bi ih preporučila. Negde oko šest popodne sam ukapirala da će to definitivno početi večeras i preplavio me je talas samosažaljenja zbog onoga što me čeka. Šćućurila sam se mužu u zagrljaj i otplakala jednu partiju. I sad kad se setim tog trenutka, dođe mi da zaplačem. Bez obzira što ono što je usledilo i nije bilo toliko strašno.
Oko sedam sati smo shvatili da se kontrakcije zgušnjavaju i da je vreme da krećemo. Tada sam ostavila poruku i na ringeraji da krećem. Došli mi tamo oko 20h, pregledali me kažu – vi ste otvoreni 5-6 prstiju, pola ste završili. Ja se okuražih, dadoše mi spavaćicu, mužu ostavih svu odeću i krenusmo na put. Onda ona klasika – klistir, merenje dimenzija i penjanje na porođajni sto. Tada je bilo 20:55. Iskreno, oduševila sam se kako porođajni boksevi izgledaju, sve novo, ušminkano, fantazija. Dođoše sestre, staviše mi braunilu, privezaše za CTG. Došao neki lekar, probušio mi vodenjak (kad sam onu iglu videla, smrzla sam se ali sam znala da tako mora), nešto se izdrao na mene za neki moj komentar (više se ne sećam ni šta sam rekla ni šta se to njemu nije dopalo, samo se sećam da sam se šokirala). Onda su došle sestre da mi daju indukciju ali se moja Sonjica pobunila, pa su morali (sreća moja) da je ukinu. Najviše me je nerviralo to što samo tako dolaze i odlaze i niko ti ništa ni ne govori niti te pita da li ti nešto hoćeš ili nećeš.
Sa indukcijom ili ne, bolovi su postali sve jači i ja sam jadna disala koliko sam znala i umela ali sam na najgorem delu kontrakcija itekako kukala. Babice i doktori su se smenjivali, dolazili i ubrzo su mi rekli da sam već 8-9 prstiju otvorena. Tad sam već i sama znala da nema još mnogo. E tada je nastupio najgori deo porođaja, to mešanje kontrakcija. Kada se beba spušta u porođajni kanal praveći pritisak na debelo crevo, a istovremeno se materica grči najviše što može da bi tu istu bebu pogurala dole. U tim trenucima sam mislila «ŠTA JE MENI SVE OVO TREBALO» i samo sam se pitala dokle će to tako i da li ovome ikada ima kraja (bez obzira što sam znala da je realno kraj blizu). A bila je nedelja, noć u toku, osoblje proređeno i prosto nemam sa kim da podelim svoje muke. Kad sam osetila taj pritisak na debelo crevo pomislila sam da je sad to to (tako su nas učili u školi za trudnice) i onda sam zvala sestru u svom onom očaju, a ona dođe i kaže «neće to još» i nestane. A meni sledeća kontrakcija dođe i bude još gora, ja se opet derem, a one čak i ne dođu. Sad kad posmatram to šta se dešavalo – one su stvarno bile u pravu jer imaju toliko iskustva da prosto znaju kad šta dolazi ali ja to nisam znala i zaista sam bila po malo psihički izgubljena u tim bolovima, stvarno bi mi značilo da je neko bio pored mene tada, posebno što nije bila gužva u porodilištu to veče.
A onda dolazi i taj trenutak! Doktorka, babica zadužena za mene i još neke mlade devojke koje su tu bile na praksi skupiše se oko mene. Tad su sve kontrakcije prestale i ostalo je samo da izguram bebu. Osetila sam je na izlazu i sve vreme sam imala osećaj da treba da iskakim neko veliko govance s tim da je to «govance» moja buduća mezimica. Mnogo čudan osećaj jer su fiziološki i emotivno sasvim oprečni. Od silnih bolova sam se osećala izgubljeno i prva dva napona su mi propala. Onda sam se sabrala i što sam koncentrisanije mogla, videla sam makaze u vazduhu kako idu ka «izlazu za bebe», taj «sec» sam osetila samo kao neko trenutno peckanje, a onda sam iz dva-tri napona izgurala Sonjicu napolje. Taj osećaj olakšanja kad sam nju izgurala nikad neću zaboraviti, a kako sam istovremeno čula i njen plač, olakšanje je bilo dvostruko – moja beba plače, zdrava je i sve je u redu. Beba se rodila u 22:50 i na rođenju je imala 3500g i 52cm.
Tek što se porođaj bio završio ja sam se osećala kao preporođena. Samo kad su svi oni bolovi prestali. Preračunala sam se i shvatila da sam imala dosta sreće (a možda i pameti jer nisam prerano došla u porodilište) i na kraju sam čak i pitala jednu od sestara da li je moj porođaj bio lak i one su mi to potvrdile. Tek onda sam počela da zamišljam težak porođaj i pomislila da ja to ne bih preživela. Mada verovatno bih ali tad mi se činilo da sam jedva preživela i ovaj lak.
Posle porođaja su došle babica i doktorka i umesto da sačekaju da «rodim» posteljicu, povukle su pupčanik i posteljica je ispala. Ja sam se uspravila i gledala šta one rade tamo sa njom (pošto sam pre toga na internetu videla i desetak porođaja i tih posteljica, a sad mi je bilo još zanimljivije, kao da gledam «Opstanak» uživo) i pitala da li je cela. Ustanovili su da je mali delić ostao unutra, pa su mi uradili kratku reviziju – dosta brzo su našli «delić koji nedostaje». Ono što je mene najviše smorilo bilo je ušivanje koje je trajalo duuuugo ali i to se završilo, sačekasmo ona dva sata i u sred noći – negde oko 2 ujutru su me prebacili u sobu.
Sam boravak u bolnici je bio koliko neprijatan i bolan (uglavnom zbog rane), toliko i prijatan jer sam imala dobre cimerke u sobi, naročito jednu podjednako aktivnu kao i ja sa kojom sam do mile volje šetala po hodnicima nakon onih injekcija za skupljanje materice (koje smo mi nazvale «šetalice»). Čovek se tamo svačega nagleda, a osećanje stida potpuno nestane. Meni je najsmešniji bio tekst načelnice pri jutarnjoj viziti kada kaže «Molim vas, raskomotite se!». Da umreš od smeha, kao da je to nešto prijatno.
Najsrećniji trenutak je bio kad su nas otpustili kući (zadržali su nas dva dana duže zbog Sonjine žutice) i kad sam legla u svoj krevet sa bebom u njenom krevecu sa jedne i mojim mužićem sa druge strane. Kao da je sve do tad u mom životu bilo nevažno i tek tad dobilo pravi smisao.
Želite da nam pošaljete svoju porođajnu priču? Pročitajte kako - na forumu Porođajne priče! |
Прање зуба.
Admin
Када сте почели да перете зубе својој деци?