Trinaesta godina prolazi kako bezuspešno idem po klinikama i svi sumnjivo posmatraju mojih 47 godina i želju da zatrudnim. Muž i ja čak i odustajemo, ali moja rođaka daje mi broj klinike. Vrtoglavom brzinom, nakon svih nalaza rade opušteno vantelesnu oplodnju. Test beta nakon 15 dana pokazuje trudnoću. Dva puta odlazim u laboratoriju da proverim da li sam shvatila dobro.
Suze su mi pošle, idem do kola gde me suprug čeka, i smejem se i plačem.
On me smiruje, i nikad veselijeg ga nisam videla do tad.
Naravno, sledi ultrazvuk - prvi pregled, i sve je u redu, zakazana sledeća kontrola. Odlazimo zajedno muž i ja, ja uz dozu straha zbog godina, ali ćutim o tome, doktorka mi saopštava da vidi dve bebe.
Zamislite, moje godine, sitne sam konstitucije, pa još blizanci. Samo sam rekla onako ne razmišljajući: "Šta ću sad"! Doktorka me utešila i smirila, i to je uvek na svakoj kontroli radila, uvek kada bi videla dozu mog straha, prigušenog. Rađen tripl test,... uredan. Odlazim kod genetičara. Ona savetuje amniocintezu, imam pravo da idem i da ne idem, sve na moju odgovornost. Oni će me pozvati za 3 dana.
Tad kreće agonija, velika. Nisam za to. Povrediće mi bebe. Šta da radimo? Osećam u stomaku da se stalno mrdaju, nemirne su, okreću se, mene to raduje, ali šta ako se mrdnu kad ne treba? A šta ako treba da uradim, a ne uradim. Toga dana, zvoni telefon, pitaju:" Da li dolazite?"
Odlučujem u poslednjem momentu i čujem sebe kako kažem NE!
Nastavlja se dalje moja trudnoća, sve je uredno, ali zbog toga što trebam biti pod nadzorom šalju me na ležanje u bolnicu. Ti dani, iako sam mislila da će mi biti tmurni, bili su nezaboravni. Od žena koje su tamo bile, pa do osoblja koje nikad neću zaboraviti, divnu moju doktoricu Vesnu Ećim koja me je porodila u 34+4.
To veče u 8 rade mi CTG po ko zna koji put. U 21h zove me doktorka, i saopštava mi da će morati u toku noći da urade carski rez. Ja u šoku. Jel' u redu sve, pitam? Jeste, kaže, ali počeli ste se otvarati, a zbog godina vas nećemo porađati prirodnim putem. I dalje ja šokirana, mada me ona smiruje.
Javljam mužu da odmah kreće u Banja Luku, da će u toku noći to uraditi.
Pripremaju me, tenzije mi rastu, voze kroz hodnik gde ugledam muža kako mi maše i vidim da se uplašio. Stavljaju me na sto i spavam.
Budim se, sve me boli, počinjem plakati. Neko mi prilazi i kaže: "Čestitam gospođo rodili ste dve zdrave devojčice, obe su dobro". Tog momenta više nijedne suze nema na mom licu, a na bol i ranu sam nekako zaboravila.