|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Pre nego što potvrdiš svoju odluku, upoznaj se sa detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (26.04 -30.04.2021) prilikom dolaska na portal prepoznamo i omogućimo ti neometano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvek želiš da odustaneš od takmičenja?
Ringeraja.rs koristi "kolačiće" u cilju pružanja boljeg korisničkog iskustva, praćenja posećenosti i prikaza oglasa. Postavke prihvatanja kolačića podesite u vašem internet pretraživaču.
Nastavkom korišćenja smatra se da se slažete sa korišćenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više.

Šta stoji iza roditeljskog NE!

Dragana Aleksić, family coach, 7.12.2022
Činjenica je da se danas prečesto čuje kako roditelji, a i oni koji čuvaju decu, izgovaraju (samostalno ili ispred glagola) – ne!

image
Ono što niko ne kaže je kako, čime i kad zameniti, kao i koji je tačan razlog za roditeljsko „ne!“ Foto: Freepik.com
/11


Dok se sa jedne strane „osuđuje“ preterana upotreba, sa druge (od roditelja, naravno) stižu „opravdanja“.

Ono što niko ne kaže je kako, čime i kad zameniti, kao i koji je tačan razlog za roditeljsko „ne!“

Hajde za početak da razumemo (nas) roditelje!

Iza svakog „ne“ stoji ili strah ili potreba da nešto bude drugačije. Pa tako, kada kažemo „ne“ mi detetu nešto branimo pod jedan iz straha da se ne povredi, pod dva iz straha da ne povredi nekog drugog i pod tri da prestane sa nekom radnjom i uradi nešto drugo.

Sada je ključno precizirati kada je ok reći „ne“, a kada ga treba izbeći?


Idemo redom…


1. Kada je u pitanju bezbednost deteta od presudnog značaja su brze reakcije roditelja, koje su tada impulsivne, instinktivne, iskonske i za cilj imaju da zaštite dete. To su one situacije kada dete hoće da istrči na ulicu, ili kada ne vidi (ili češće ne razume) da mu preti neposredna opasnost – da, na primer, nešto može da padne na njega (vrela kafa, pun tanjir, ili nešto teže kao pegla na primer), ili kada se „opasno“ približi utičnici. Kada roditelj vikne „Ne!“ dete se trgne, zaustavi se u trenutku jer se uplaši, neretko i zaplače, ali složićemo se da je manja „šteta“ od suzica nego da se povredilo.

Ono što bi uvek trebalo da usledi, kada se dete smiri, je da mu se objasni da je moglo da se povredi i pokaže kako da ubuduće bude pažljivije. Ukoliko je dete mlađe od tri godine verovatno neće razumeti posledice (bar ne onako kako ih mi vidimo), ali svakako mu treba reći zašto smo tako odreagovali.


2. Kada je u pitanju bezbednost i/ili povređivanje drugih od strane deteta treba napraviti razliku da li je dete nešto uradilo sa namerom ili slučajno. Ovde su roditelji dece uzrasta do tri, četiri godine, često u nezavidnoj situaciji, jer to što oni znaju da je dete bez loše namere nešto uradilo, teško će razumeti i druga osoba, na primer roditelj drugog deteta. U pozadini je uvek potreba roditelja da zaštiti dete (pa čak i od drugog deteta) i to ume da nam zamuti sliku, odnosno da stvari vidimo potpuno drugačije, što je sasvim u redu. Međutim, upravo to je i razlog što su roditelji u parkićima kao orlovi koji nadleću svoju decu sa jednim ciljem – preduprediti neprijatnu situaciju, što često ide na štetu dece. I tada kreće preterano „Ne, ne, ne!“ koje ima za cilj ne samo da zaštiti drugo dete nego da spreči svaku eventualnu neprijatnost.

Mala deca uzimaju igračke jedna od drugih ne zato što su nevaljala i/ili nevaspitana (kako se često etiketiraju), već zato što je to za njih proces učenja i razvijanja motorike. Posmatraju sve oko sebe, žele da dodirnu, isprobaju nešto, pa to nekada bude i nečiji obraščić, kosa i slično. Dete od godinu, dve, dve i po godine dodiruje stvari i ljude, pa i decu, sa potrebom da oseti u ručicama oblik, teksturu, težinu… Nekada je taj dodir „nekontrolisan“ jer dete nije svesno u tolikoj meri prostora, tačnije razdaljine između sebe i nečijeg oka ili nosa, niti „snage“ u ručicama kada stiska nečiji obraz. Ovo se dešava i kada je dete pod uticajem intenzivne emocije (sreće, straha ili besa). Slažem se da to ume da bude bolno i nelagodno, posebno drugom detetu, mada su česte i situacije da dete uopšte ne odreaguje, ali je roditelj taj kome to smeta.


Kako odreagovati, a ne napraviti pobunu u parku (igraonici, na rođendanu)?

Bilo bi idealno i svakako jednostavnije kada bi svi roditelji razumeli dobre namere svoje dece, jer verujte nijedan dvogodišnjak ne izađe iz kuće sa idejom da nekog namerno uštine, udari ili otme igračku! Ali, s obzirom da roditelji imaju „ugrađen sistem“ zaštite potomaka i da ne želimo da baš naše dete bude uzrok prepirke i svađe, onda je rešenje da umesto da govorimo stalno „ne“, usmeravamo dete i govorimo mu šta DA radi. Na primer – „Pitaj da li možeš da uzmeš igračku“, „To batu boli, pomazi ga“, „Slučajno si ga udario u nos, to ga boli, reci izvini“… Računajte da će i posle ovoga neki roditelji jednostavno impulsivno reagovati (a možda ćete i vi u sličnoj situaciji!), ali probajte da ih razumete. Vama je važno da čak i u takvim situacijama usmeravate dete šta da uradi, jer će bolje razumeti od onog „ne!“ Naravno, ne očekujte da će mu odmah sve biti jasno, posebno ako je mlađe od dve godine, ali svakako treba da vam bude navika da mu uvek objasnite.

Ukoliko primetite da dete namerno udara i povređuje druge, važno je da kroz razgovor ili objektivno posmatranje trenutne porodične situacije (možda ste nedavno dobili bebu, pa detetu nedostaje pažnja), nađete uzrok. Ako se sve svede na grdnju, kaznu i opet „ne!“, problem neće biti rešen nego se može očekivati da eskalira…


3. „Ne diraj to! Nemoj tu da sediš! Ne gledaj ceo dan u taj ekran! Na stavlja se to tu!“, i slični zahtevi su potpuno beskorisni iz dva razloga. Prvo, mozak ne razume negaciju. Sve dok detetu govorimo da nešto ne radi, ono će ipak raditi, ali ne zato što nam tera inat, već zato što mu mi nesvesno dajemo takve instrukcije. Da bi mozak „razumeo“ šta NE treba da se radi, prvo mora da zamisli tu radnju. Tako dolazimo do drugog razloga, odnosno posledice negacije, a to je usmeravanje pažnje upravo na ono što ne želimo da dete radi. Pa, šta onda reći?

Prvo se zapitajte koji je vaš cilj kada kažete detetu da nešto ne dira? Šta ustvari želite da mu poručite? Da bude pažljiv da se ne povredi? Da pazi da nešto ne padne i razbije se? Da će se isprljati?

Onda tako i recite – Budi pažljiv jer to može da te povredi. To je lomljivo, probaj da ga zaobiđeš. To se lako lomi, bolje ga gledaj iz daleka. Vidiš to je prljavo, ako priđeš preblizu isprljaćeš se…

Umesto – Ne gledaj ceo dan u ekran, recite (ja uvek predlažem i dozu šaljivosti i veselosti, u glasu, jer deca na to lepo reaguju) – Za danas je dosta buljenja u TV, idemo sada u park da razmrdamo telo i vijuge! Dosta, bre čoveče tih igrica, umoriće ti se mozak! Nahrani ga nekom knjigom! Hoćeš da izaberemo zajedno?

Umesto – Ne stavlja se to tu (što je priznaćete vrlo neodređeno), recite i pokažite (posebno ako je dete mlađe), šta tačno i gde treba da se stavi.

Na ovaj način mi zapravo usmeravamo dete na ono što treba, tačnije vodimo pozitivnu komunikaciju koja daje bolje rezultate od pukog ponavljanja negativne rečce.

Sada je bar malo lakše da se razume kada je OK reći „ne“, a kada ga (i čime) treba zameniti. Kao i uvek, napominjem da je za sve potrebno vreme, pa tako i za usvajanje ovakvog načina govora.


Dragana Aleksić, family coach

Izvor: aleksicdragana.com

 

Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:

Kraj bubanju, stižu tableti umesto knjiga
Tableti umesto knjiga, digitalizacija, novi predmeti... Samo je deo promena koje očekuju đake od septembra!
6
8 saveta kako da poboljšate komunikaciju s...
8 saveta podržanih od strane psihologa za poboljšanje komunikacije sa decom Mislim da postoje dve stvari na koje je i TV...
5
Dete mora da se pelcuje frustracijama dok ...
Kako odrasta, ti pomalo kreneš da ga frustriraš, pomalo mu nešto ne daš.
4
Vežbe za pravilan izgovor glasova
Mališani ponekada govore nerazgovetno. Koliko god nam to bilo simpatično, ukoliko se taj način izgovaranja glasova nasta...
4





LJUBAV NE BROJI HROMOZOME
Vesna je došla na svet, omalena, slabašna, kosooka. Ljilja je plakala od sreće i brige: nije se plašila da dete gaji sam...
Prof. dr Bojanin o razmaženoj deci
Dr Svetomir Bojanin, profesor i dečji psihijatar, govorio je mnogo puta o dečjem razvoju i pravom putu vaspitanja koji t...



image
tacatic
Živi i zdravi svi bili i uz Pharmalife proizvode se svi lepo izlečili, kao i mi.
Fitobalm smo kupili odmah po izlasku iz porodilišta i koristim ga i danas nakon tri godine, uvek kad je pri kraju kupujem novi da bude pri ruci. Sirup sa cinkom IMMuno smo koristili sa navršenih godinu dana, sve je tako brzo prošlo, zbog povratka na posao i polaska u vrtić želela sam da pomognem svom detetu i ojačam mu imunitet, da nas malo zaobiđu virusi, mislim da je jako dobar sirup i da nam je dosta pomogao. Da li imma veze ili ne, jako brzo smo prešli na adaptirano mleko, puno problema sa stolicom i Isilax nam je takođe bio preko potreban, takvo olakšanje, znaju mame koje su imale problema kod dece. Sve pohvale sa naše strane, a da ne zaboravim i Apis Gola sprej za grlo, najbolji i najukusniji i olakšanje nakon prvog prskanja, lakše se guta i diše! Hvala sto ste tu za nas!  Više >>
image

Anketa

Да сазнате...
пеперутка16

...да носите тројке, шта бисте радили?

Click Here