|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Pre nego što potvrdiš svoju odluku, upoznaj se sa detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (10.07.-14.07.2019.) prilikom dolaska na portal prepoznamo i omogućimo ti neometano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvek želiš da odustaneš od takmičenja?
Ringeraja.rs koristi "kolačiće" u cilju pružanja boljeg korisničkog iskustva, praćenja posećenosti i prikaza oglasa. Postavke prihvatanja kolačića podesite u vašem internet pretraživaču.
Nastavkom korišćenja smatra se da se slažete sa korišćenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više.

ŽENE SMO - MOŽEMO SVE

Jovana Janković Marđokić, 5.6.2019
,,Šta želiš da budeš kad porasteš? MAJKA!” Sve mi od malena maštamo da se ostvarimo u ulozi majke i imamo nekog koga ćemo voljeti i čuvati cijelog života. Nadamo se da ćemo imati divnu trudnoću a ni u jednom trenutku ne pomislimo da bi nam to blagosloveno stanje i sve promjene koje ga prate donjelo i nešto loše - POSLEPOROĐAJNU DEPRESIJU.

image
/11


Kada smo se ja i moj suprug Pavle vjenčali u oktobru 2016. godine kao i svaki bračni par, maštali smo da se ostvarimo u ulozi roditelja. I gle čuda, posle tri mjeseca braka test za trudnoću pokazuje dvije crtice - TRUDNA SAM. Našoj sreći nije bilo kraja. Odlazim na pregled kod doktora koji na osnovu vrijednosti bete govori da se radi o trudnoći koja je rana ali takođe kaže da treba da dođem na pregled za dvije nedelje da bismo bili sigurni da je sve u redu. U međuvremenu prokrvarim i hitno odlazim u bolnicu gdje od dežurne doktorke saznajem da od trudnoće nema ništa - ploda nema. Riječ je o tzv. biohemijskoj trudnoći. Cijeli svijet u jednom trenutku staje, ruši se sve. Teško je kad se nadaš nečemu a onda sve padne u vodu. Tih dana spas pronalazim u knjigama. Samo čitam i čitam i trudim se da zaboravim na bol ali se i dalje teško mirim sa tim da mrvica o kojoj sam maštala nikad nije ni postojala.

Prolazi ljeto i ide jesen. Pavle i ja se spremamo da otputujemo za Srbiju. Ne kasni mi menstruacija ali ja osjećam da sam trudna. Radim test na dan putovanja koji ponovo biva pozitivan. Da li se radovati ili ne? Bez obzira na sve odlučujemo da otputujemo i da posjetimo doktora kad se vratimo. Putovanje prolazi super i u povratku za Crnu Goru posjećujemo manastir Ostrog, da se zahvalimo na ponovnom blagoslovu. Vračajući se ka Baru udara nas kombi odpozadi. Izlazim iz auta i pomišljam: ,, Zar ovo da nam se desi sad? Jel se to Bog javlja? Daje li nam znak da opet nešto nije u redu ili da se nešto neće dobro završiti?” Istog dana odlazimo kod doktora koji potvrđuje trudnoću a ja već zamišljam kako u naručju držim bebu. Trudnoću kao što sam ja imala poželjela bih svakoj ženi. Mučnina i nesvjestice nikad nije bilo, ponašala sam se kao da nisam trudna, sve sam normalno radila. Bila sam ponosna što je ispod mog srca kucalo još jedno i što ću ubrzo imati nekog koga ću danima i noćima slušati kako diše a on neće biti svjestan koliko je srećan.

Porodila sam se 30og maja, pet dana posle termina, carskim rezom. Porođaj je protekao savršeno. Rodila sam krupnog dječaka KOSTU. Kada su mi donjeli moj žuti zamotuljak nisam mogla da skinem pogled sa njega. Nikad u životu ljepše plave okice nisam vidjela. Mislila sam čime sam zaslužila tu neopisivu radost.


Dani u porodilištu se proticali mirno. Kosta je bio stalno uz mene. Ne mogu da opišem koju sam sreću osjećala danju. Ali bilo mi je nešto čudno. Noćima nisam mogla da spavam, osjetila sam da imam nesanicu.


Petu noć u porodilištu zaspala sam samo na dva sata i kad sam se probudila kao da to nisam bila ja. Ruke su mi drhtale, osjećala sam da me hvata tuga a razloga za to nisam imala. Pavle dolazi po mene i Kostu i na ulazu od porodilišta primjećuje po mom izrazu lica da se ne osjećam baš najbolje.

Stižemo kući. Okružena sam sa dragim osobama koje volim ali imam potrebu da se povučem i budem sama. Neraspoložena sam, nemam apetita i sve oko sebe vidim crno. Kao da ni zračak svijetlosti u mom životu ne postoji. Nisam imala energiju i konstantno sam osjećala umor. Uznemirenost i bespomoćnost su me ubijali.

Imala sam volje da radim oko Koste, jedino tad bih se osjećala dobro, ali opet čudne misli su mi se motale po glavi i nisu mi davali mira. Pošto sam bila preumorna Pavle se ponudio da bude sa Kostom a ja da odspavam u drugoj sobi. Legala sam ali prokleta nesanica i dalje je bila tu. Tijelo je drhtalo i samo mi odjednom dolazi misao - okončati sebi život. Ustajem i pijem tablet. Na svu sreću one nisu djelovale i Pavle me vodi u bolnicu gdje me dalje šalju na Psihijatrijsko odjeljenje u Podgoricu. Doktorica mi prepisuje terapiju i upućuje kod psihijatra u Bar. Terapiju sam pila danima ali stanje je i dalje bilo očajno. Pavle me izvodi u šetnju, priča sa mnom, od svih imam punu podršku  ali ja  prosto nemam volje za životom.

Tužno, zar ne? Zašto se to meni baš dešava? Najsrećnija bih bila kad bih znala odgovor na ovo pitanje i pomogla sebi.

Suicidne misli su i dalje u mojoj glavi ali ja mislim da će proći i samo jednu noć pred očima svog supruga skačem sa terase kako bih sebi okončala muke. Zamislite kako je njemu bilo da gleda kako žena koju voli pokušava sebi oduzeti život a ima sve razloge da bude srećna i zadovoljna.  Ni u jednom trenutku nisam pomislila na ono nedužno biće koje leži u krevetcu i čeka moj topli zagrljaj. Nisam pomislila na ženu koja me je nosila devet mjeseci i radovala se svakom mom uspjehu. Nisam pomislila ni na čovjeka kojeg volim najviše i koji je uz mene bilo kad je bilo najteže. Jednostavno vi se ne pitate u tom stanju uopšte. Tu su hormoni odradili svoje.

Hvala dragom Bogu što sam ostala živa sa manjim povredama. Noga mi je morala biti u gipsu 7 nedelja. Dvije nedelje nakon skoka provela sam na Psihijatrijskom odjeljenju u Podgorici. Data mi je jača terapija koja me je ubijala. Samo mi se spavalo. Odvojena sam bila od Koste i još nisam bila svjesna šta sam uradila. Dolazim kući i gledam svog sina. Suza suzu stiže. Postajem svjesna sta sam uradila. Na svu sreću Pavle i svekrva su bili uz mene svo vrijeme i pomagali su mi u svemu. Ali moje psihičko stanje i dalje je bilo loše pored sve terapije koju sam pila. Kad sam stala na noge odlazim mom psihijatru u Bar i priznajem da se osjećam loše i on mi mjenja terapiju. Ubrzo dobijam prvu menstruaciju posle porođaja i kao da se sve mjenja preko noći. San se vraća bez tableta, a vraća se i volja za životom. Osjećam da ponovo dišem, živim. Osjećam da obožavam Kostu. Osjećam da sam spremna da sve bacim iza sebe i počnem da živim punim plućima. Podižem glavu ka nebu i Bogu i zahvaljujem se što me spasio od mene same i što od mene nije odustao.

Kada sam se porodila nisam vjerovala koliko život može biti nepredvidiv i kako čovjek može tako nisko pasti a opet ustati, dobiti krila i letjeti. Svjesna sam da ću jednog dana morati sve da ispričam Kosti i nadam se da će mi oprostiti. To što sam prošla kroz posleporođajnu depresiju ne čini me lošom majkom, ženom, ćerkom i sestrom.

Pokazala sam da su žene ČUDO PRIRODE i da samo one mogu preživjeti ono od čega bi neko umro. Svjesna sam da ima ljudi koji će me osuđivati i reći da sam razmažena, bezobrazna i sebična. Tačno je, jer sam i ja sebe na početku osuđivala ali sam onda samo rekla: ,,Ne daj Bože nikom da bude u mojoj koži”.

Veliku zahvalnost dugujem mom suprugu, svekrvi i majci. Bili su uz mene od prvog dana. Naravno tu su i moj psihijatar dr Rebić kojeg i dan danas posjećujem i sa kojim mogu da pričam o svemu i ginekolog dr Kljakić koji je vodio moju trudnoću na besprijekoran način.

Znam da ću neke stvari pamtiti vječno, ipak je to jače od mene, ali isto tako znam da ću uvijek biti uz Kostu. Disaću za njega i voljeti ga dok sam živa. Trudiću se da mu svakog dana nadoknadim onu ljubav za koju je bio uskraćen na početku ne mojom krivicom, već krivicom hormonskih promjena. Učiću ga da izraste u dobrog čovjeka i da vjeruje u PORODICU jer je to jedino mjesto gdje ljubav počinje i nikad ne završava.

Nadam se da će nekom moje iskustvo pomoći. Zato molim sve žene da ukoliko osjete neke promjene posle porođaja odmah zatraže pomoc. Vjerujte, nije sramota obratiti se psihijatru, piti terapiju ili osjećati se loše. Nemojte se boriti sa tim pritiskom same i nemojte praviti grešku kao ja. Kad je najteže vjerujte, jer čuda se dešavaju.

Sada je moj Kosta napunio godinu dana a ja sa ponosom kažem da sam najsrećnija majka i žena na svijetu.  Imam svoj dom i porodicu uz koju se uveče sklupčam i koja mi daje snagu da idem napred.  I naravno posleporođajna depresija me neće spriječiti da se opet ostvarim u ulozi majke kad Bog to bude htio . Žene smo i možemo baš sve!



Jovana Janković Marđokić

Nega beba kao u vreme naših baka
Nega i briga oko beba ubuduće će više ličiti na onu koju su primenjivale naše bake. To znači da je dojenje šest meseci d...
10
Rast zuba
Šta su mlečni zubi i kada se pojavljuju?
4
Normalan razvoj prepucijuma kod dečaka
Gotovo svi dečaci su rođeni sa uskim prepucijumom koji je spojen s glavićem. To je normalno fiziološko stanje i nije raz...
4
Sišla sam sa porođajnog stola,a ne sa modn...
Ko su ljudi koji mogu da tek porođenoj ženi traže zamerke ili zbrajaju kilograme?Ko su ti ljudi koji mogu da kaž...
4


Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:




image
medamisko
Uz pomoć Fitolat tableta, dojim skoro dve godine!
Mnogi kažu da je mnogo dugo i ima raznih komentara na koje se ne osvrćem. Obožavam da dojim svoju bebu. Želim da preporučim svim budućim mamama da krenu sa Fitolat tabletama još u porodilištu. Da je mama srećna, a beba sita i da se ušuška u mamino naručje i pije mleka koliko želi, omogućiće Vam Fitolat tableta.  Više >>
image
Kuvar: Torbica
Posno ali predobro!

Anketa

Svinjski grip
Lu

Da vam je trenutno dostupna vakcina,da li biste se vakcinisali?

Da (18%)

Ne (82%)


Ukupan broj glasova: 137

Hvala za glasove. Glasao/la si za sve aktuelne ankete. Izradi svoju anketu!

Oznake

Click Here