"Ta subota je obecavala
nesto novo i
posebno.Imala je neki
cudan miris,koji sam samo
ja mogla da nanjusim.Njen
ukus je konacno uspio da
mi zasladi snove.Bila je
tako lijepa,vesela i mirisna
subota.Kao nikada,moje
srce je razigrano
pucketalo,a u sebi je
cuvalo cudan predosjecaj
o nekom novom
uzbudjenju.Nesto se
moralo promijeniti.Po
stoti put sam govorila sebi
da moram da se mijenjam
i iskidala sam
mnogobrojne stranice iz
svoje knjige zivota.Ali,svaki
put,kao da me je pratilo
neko prokletstvo,krenem
krivim stazama.
I opet sve ispocetka.Htjela
sam da sve krene
nabolje,da pocnem
vjerovati u
nesto,promijenim pogled
na svijet.Jer i meni je bilo
glupo gledati kako nekad
raspjevana i vesela
djevojcica,ne moze
ostvariti svoje zelje,tuzno i
zamisljeno gleda u
daljinu,dok tone u moru
svojih suza.Ali,brzo se
navikla na
to.Odjednom,tog dana
osjetila je potrebu za
novim
zivotom,lijepim,srecnim i
ispunjenim,a znala je da to
moze zavisiti od nje
same.Sve je cvjetalo.Niko
to nije primijetio,ali meni
se cinilo kao da je sve
sijalo oko mene.I znam da
sam bila u pravu.Po prvi
put sam osjetila da zivot
moze biti lijep.Preispitujuci
osjecaje,tragala sam za
osjecajima i za samom
sobom,sjedeci za stolom i
guseci se dimom cigarete
koju je prijateljica drzala u
mojoj blizini.Sjedile smo u
kaficu koji nam je najdrazi
i u kojem se osjecamo
najprijatnije.Uvijek tu
izlazimo i skoro uvijek smo
neraspolozene.Sjedile smo
dugo,gledeci jedna u
drugu.Ali,onda je meni
nesto odvuklo pogled na
drugu stranu.SRCE je
zaigralo.Svako zrnce moje
krvi nemirno je skakutalo
mojim venama.
Moj pogled je ostao
nepomican.Nevjerovatan
osjecaj.Prijateljica je ustala
i odset_ala od stola,a moje
oci su i dalje bile ocarane
mladicem za
sankom.Mislila sam da cu
da eksplodiram,postajalo
je sve vise vruce.Bila sam
izbezumljena,nisam znala
sta mi se desava.I okrenuo
se.Pogledao me je.Imao je
blistave zjenice i prodoran
pogled.Tolika dubina me
je natjerala da zalutam u
neku nepoznatu
dimenziju.Od tolikog
zanosa pocela sam da
zamisljam sebi krila na
ledjima.Samo sam cekala
trenutak da poletim.
Vec na prvi pogled
djelaovao je drugacije od
ostalih.Neki glas duboko u
meni govorio mi je da je
on prava osoba za
mene.Djelovao je tuzno i
usamljeno,mozda je to
samo ono sto sam ja
zeljela u njemu da
vidim.Kao da je on bio taj
zbog koga sam se tu
stvorila.Gledali smo
se,minuti su odmicali,a
meni se cinilo kao da su
svi ljudi oko nas
nepomicni.Svi su mi se
cinili kao zaledjeni.Prisao
mi je.Sve je djelovalo
nestvarno,a nisam zeljela
da stane.Prijala mi je
toplina njegovog dlana
oko struka.Dok je
pricao,nasmijala bih se
njezno na svaku njegovu
recenicu.Nisam ja cutala
zato sto ne volim
pricati,vec da bi on duze
pricao,njegov glas je bio
tako njezan,a taj ton je
prijao mojim usima.
U njegovom drustvu
osjecam se tako sigurno i
prijatno i mislim da mi
poklanja mnogo vise od
onoga sto sam
zasluzila.Zbog njega
vjerujem da mogu da
posjedujem i vjecnost... :D