|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Pre nego što potvrdiš svoju odluku, upoznaj se sa detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (26.04 -30.04.2021) prilikom dolaska na portal prepoznamo i omogućimo ti neometano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvek želiš da odustaneš od takmičenja?

Kako sam upropastila detetu dan

Uredništvo portala Ringeraja.rs, 11.3.2020
Svoju nervozu sam svalila na ramena jednog četvorogodišnjaka, ne shvatajući na vreme da ga može to opteretiti. Upropastila sam mu dan. Upropastila sam naše jedan-na-jedan vreme.

image
Uvek se izvinim zbog loše procene. Nećete zbog toga biti lošiji roditelj u njihovim očima. Foto: Freepik.com
/11


Subota je. Jedan od poslednjih lepih dana pre dolaska jeseni.

Ustajemo i jurimo ko na traci. Danas drugo nam dete nema slobodno, vreme je da se krene na sportić.

Naime, ove jeseni smo krenuli da se bavimo sportićem. Većinom u sali, povremeno u bazenu.

Al’ kako bazen trenutno ne radi, eto nama avanture u prirodi.

Ostavljam ostatak ekipe da zabavljaju tatu, a nas dvoje krećemo.

Put nije dug, al’ njemu je uzbudljiv.

Koliko radosti iz jednih usta!

I koliko reči! Uh!

Srećan je i ja sam zato srećna. Iako me mrzi što idemo.

Skrećem na puteljak kako je napisano u instrukcijama i, zajedno sa još 7 kola, stajem. Svi imaju decu u njima, znači, ista nam je destinacija.

I svi smo zbunjeni jer opisano se ne poklapa sa onim što vidimo.

“Ovuda ne može. Ko zna kako ćemo sada naći.”

Utrkujemo se ko će pre da zove trenera, da pomogne.

I konačno uklavirimo šta dalje, pa krećemo.

“Kasnimo! Kasnimo! Kasnimo!” – neprestano govorim. To me inače jako nervira i moje raspoloženje je splasnulo.

Posle desetak puta konačno vidimo gde nam je cilj.

Jedan od trenera dočekuje nas kasnioce, i pokazuje gde da parkiramo kola.

Tako skrećem i penjem se na neku livadu. Brdo.

Tek gore vidim da nema mesta.

Bacam pogled dole, osećam kako mi se znoj sliva niz leđa.

Jer put je strm, uzak, treba se provući između parkiranih vozila.

A ja vozim miniven.

Jupi.

“Kako ćemo sada sići? Gde da parkiramo?” – iznosim svoju bojazan.

“Nemamo gde da parkiramo?” – pita me on.

“Da, nemamo. Pusti me sad, da smislim šta ću”. – ućutkujem ga.

Dok parkiram, nastavljam “Jedino ovde. Hmmm, ne znam kako ćemo kad krenemo kući. Suviše sam stala uz ogradu. Pojma nemam šta ćemo.”

Parkirali konačno i krećemo.

Tamo raj za decu. Jedni jašu ponija, drugi u pesku, jedni se penju na kućicu na drvetu, treći se ljuljaju.

“Dobro, gde ćemo?” – pitam svog mladog gospodina.

On ćuti, gleda. I presuđuje “Nigde!”.

Pokušavam. Nagovaram. Molim. Predlažem.

Ne ide, ne popušta.

“Dobro, šta je problem?” – posle 40 minuta, više nemam strpljenja.

“Jel to drvo pored naših kola, jel ono drži kola? Šta ako kola krenu dole?”

“Neće krenuti dole, šta ti je, drži ih kočnica.”

“A šta ako ne budemo mogli da isparkiramo kola? Šta ćemo onda da radimo?”

A ja stojim, ćutim i gledam ga zapanjena.

I posramljena.

To sam ja uradila.

Ja i moj plitki mozak i dugačak jezik.

Svoju nervozu sam svalila na ramena jednog četvorogodišnjaka, ne shvatajući na vreme da ga može to opteretiti.

Upropastila sam mu dan. Upropastila sam naše jedan-na-jedan vreme.

I sa ogromnom krivicom, razmišljala koliko sam to puta nesvesno uradila i njemu i ostatku ekipe.

Jel to bezosećajnost? Neotesanost? Sebičnost?

Loš tajming?

Sve što sam želela da ga (ih) postavim da smo na istom nivou. Da pričamo kao dvoje odraslih

Jer to im znači. Puno.

A previdela sam da emocije koje to prate, neverbalna komunikacija, gestovi, ipak ne znaju, ne mogu da pojme.

“To te brine sve vreme? Da neće moći da isparkiramo kola?”

“Pa, da. Šta ako ostanemo i ne možemo kući?” – odgovara, dok se moje srce steže.

Šta raditi tada?

Moj recept je kratak: zagrljaj, izvinjenje i iskrenost.

Uvek se izvinim zbog loše procene. Nećete zbog toga biti lošiji roditelj u njihovim očima. Naprotiv. Bićete im bliži, jer jedan autoritet, kao što su mama i tata, je priznao da može nekad da pogreši.

Iskrenost uvek. Koliko može prilagođeno uzrastu, ali što otvorenije i direktnije. Možda neće shvatiti svih 100% odmah (pa će ići lista pitanja i podpitanja), ali pomoći će im da prihvate situaciju. Deca lako prepoznaju iskrenost.

Zagrljaj? Zagrljaja nikad dosta.

I nada da će ovakvih dana biti malo.

Autor: Milena Kostić

Izvor: mamaizmagareceklupe.com

Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:

"ONA SA AUTISTIČNOM DECOM ČINI ČUDA!"
Proslavljena košarkašica Ljiljana Stanojević, nosilac nacionalnog priznanja posle dugogodišnje sportske karijere posveti...
8
5 veština koje dete treba da zna pre polas...
Prvi dan škole može predstavljati mali stres, ne samo za prvake koji su u glavnoj ulazi već i za roditelje koji žele da ...
8
7 čudesnih imena za devojčice koja znače S...
Ako želite da svom malenom suncu date ime koje "sija", nemojte propustiti našu listu predivnih imena za devojčice koja...
6
3 načina da naučite dete STRPLJENJU
Strpljen - spašen!
6





U razgovoru sa mađioničarem koji pomera gr...
Jedinstveni doživljaj misterije i napetosti, aktivnog učestvovanja u predstavi i adrenalina je ono po čemu su poznate pr...
Vaskrs
Vaskrs je najveći hrišćanski praznik. Po njemu se hrišćanstvo razlikuje od svih ostalih religija, jer su osnivači ostali...



Anketa

POSLE PORODJAJA
PoisonEve

Posle koliko vremena nakon porodjaja ste izasli sami sa suprugom? Pozeljno bi bilo da u komentaru navedete i kome ste ostavili dete na cuvanje.

Nakon mesec dana (30%)

Nakon dva- tri meseca (15%)

Nakon tri-cetiri meseca (9%)

Nakon cetiri-pet meseci (9%)

Duze od sest meseci (37%)


Ukupan broj glasova: 151

Hvala za glasove. Glasao/la si za sve aktuelne ankete. Izradi svoju anketu!
Click Here