Ringeraja.rs je specijalizovani portal, namenjen budućim roditeljima, trudnicama i roditeljima predškolske dece.
Copyright 2008-2025
Danu media d.o.o. Beograd
Za nekoliko dana će biti dve godine od rođenja mog anđela. Red bi bio da i ja podelim svoje iskustvo.
11. juna 2013. moj doktor me šalje u Betaniju na pregled. Pregleda me doktor kome bih i dan danas zabila koleno između nogu koliko je bio grub i koliko me je iznervirao. Ništa se ne dešava, vraća me kući. Molim Boga da beba ne kreće još napolje, bar dok je dotični dr. u smeni.
12. jun
Čitav dan se sa mamom zezam kako ovo moje malo čudo nema nameru da izlazi napolje. Čitav dan mi guzica ne izbija iz frižidera. Već je 21h, nekim čudom mi se ne spava, a do pre nekoliko dana sam u to vreme već sanjala. Ležim u dnevnoj, gledam tv, kad odjednom me preseče bol u stomaku, kao kad treba da dobijem. Pogubljena sam. Alarmiram mamu, ona mi govori da se beba polako priprema. Čekamo. Ništa. Nakon sat vremena, negde oko ponoći, opet kontrakcija. Opet čekamo i opet ništa. Zaspim uz tv. Budim se oko 1 posle ponoći, još jedna kontrakcija. Onako sanjiva, kažem bebi u stomaku „Znaš šta, meni se spava, ajde nemoj sad, već sačekaj da se naspavam“. Nastavim dalje.
Ustajem u 5 ujutru, gladna, mogla bih vola da pojedem. Ručkam, spremam kafu, beba mlati po stomaku, ništa se ne dešava.
Sedim ispred kompa, kuckam na RR, igram igrice na fb, i osetim kontrakciju, već se mislim, „ma evo ih one dosadne na sat“, kad ne prođe ni 5 min. eto je sledeća. Uzimam papir, olovku, sat, beležim. Kreću neravnomerno na 3, 10, 5, 2, opet 3, pa pauza pa 10 min. Nešto mi je tu čudno. Sačekam 9 sati, zovem mog dr. i pitam ga da li treba da dođem na pregled, on mi odgovara „ Uzmi torbu, zovi taxi i pravac Betanija, i javljaj mi kakva je situacija“.
U taxiju ništa, beba uživa u vožnji, stižemo u porodilište, presvlačim se i čekam. Društvo mi prave mama (jer je teta na recepciji pomislila da sam maloletna) i kontrakcije. Nakon nekih pola sata od dolaska, zove me doktorica na pregled. Već sam se pomirila sa tim da će me opet poslati kući kad mi ona govori „ Otvorena si 4 prsta, uskoro ćeš se poroditi i uživati sa svojom bebom“. Ma da li je to moguće, trese me adrenalin. Pozdravljam se sa mamom, uzimam torbu, nabacim je na rame, mama me gleda u čudu, skroz sam opuštena, pratim sestru i još jednu trudnicu.
Kreću pripreme o kojima sam do tad samo čitala tuđa iskustva. Ležem na sto za brijanje, dižem spavaćicu, ja koja sam se godinama sakrivala i stidela rođene majke, a tu sam na izvolte, bez trunčice sramote. Devojka koja me brije, zastane jer vidi da pravim groznu facu, ja joj kažem da ne staje, čak i kad osetim kontrakcije, jer mi zvuk brijanja odvraća misli. Klistiranje mi nije izgledalo ništa strašno, radovala me je misao da ću veliku nuždu posle dosta vremena da odradim kako treba, bez naprezanja i otpadanja na wc šolji. Onda sledi tuširanje. Sad sam spremna, gasim telefon, već je 11 sati.
Dolazi sestrica, i vodi me u boks. Smestim se i čekam. Dolazi starija sestra, stavlja mi braunilu, u glavi mi se mota „Ima da ti roknu indukciju“, stavljaju me na ctg. Dolazi doktor, lep, visok, zgodan, pregleda me, još je i nežan. Otvorena sam 5 prstiju. Buše vodenjak. „Kako dobar osećaj, greje, prija“. Čujem ih spominju naglo krvarenje, nešto su se uzvrteli, i odlaze. Razgledam prostoriju, pogledam na sat, vreme sporo prolazi, imam osećaj kao da je prošla čitava večnost, a prošlo je samo 10 minuta. Opet dolazi ona sestra što mi je stavila braunilu, nosi kesicu sa sobom, kači je. Kontrakcije su tu, sad već ravnomernije na nekih 5 minuta, bebać udara, skaču kaiševi od ctg zajedno sa mojim stomakom. Iz susednog boksa, čuje se žena koja urliče, stresem se. Opet pogledam na sat, i opet vreme ide sporo. Dosadno mi je. Razmišljam šta li se piše na RR, da li je mama javila da sam u porodilištu, sve sam joj objasnila, da li se snašla. Ćutim i trpim bol, pokušavam da skrećem misli na nešto drugo, samo da ne razmišljam koliko boli.
Opet dolazi onaj slatkiš od doktora, za njim još jedan, i ovaj nije za bacanje, još je lepši od ovog prvog. Kao u haremu sam, parim oči. Pregleda me, otvorena 6 prstiju. Spominju opet naglo krvarenje, hitam carski, babica se umeša, govori „sad će to“. U mojoj glavi „Molim??? A neće moći, ja se 9 meseci psihički pripremam za prirodni porođaj, i oni bi sad mene sec sec, ne dolazi u obzir. Sezame otvaraj se, sarađuj“. Pogledam ka vratima, dr. Ćetković stoji obučen u ono zeleno odelce sa sve kapicom na glavi. Frka. Prilazi mi babica, pita me kako se osećam, govorim joj da mi se lice užasno trese, ona pogleda onu kesicu, nešto pročačka i tresenje lica prestaje. I opet odlaze.jako umorno, kao da sam čitav dan kopala, i onda kad mislim da ne mogu više, od nekud dolazi neverovatna energija i snaga. Evo još jednog, udišem, sledeći, guram. Vidim babicu kako uzima makaze, znam da će me secnuti, ali to mi je najmanje bitno. Babica mi opet govori „ Sad ćemo kako i do sad, ali nakon guranja, na sledeći gurni iz sve snage, ne prestaj“. Stiže nova doza energije, evo ga i napon, vazduh, guram, i opet guram. Pogledam kako iz mene izlazi beba, neverovatan prizor. Babica ga drži, približava ga meni, kod nosa mi visi njegova piša. „Mamin mali dečko“. Preseca pupčanu, okupaju ga, pregledaju, umotaju, i daju ga meni. Nikad neću zaboraviti taj prvi susret. Pogledao me je tim smaragdno zelenim očima, i prestao da plače, a ja sam osetila neopisivu sreću, radost, ljubav. Malo smo se družili, a onda su ga stavili na sunčanje.
Dolazi doktorica sa iglom, i op cup bocne me, sve zvezde sam videla, one kontrakcije su mala maca za ovaj ubod, osećam kako anestezija počinje da deluje, sve mi trne. I onda ušivanje spolja i unutra. Gotovo.
Ležim raskrečena na stolu, na izvolte, osećaj sramote je davno nestao, spremačica mi se čak mota oko mene, ma šta ima veze, i ona ima isto što i ja imam između nogu, dolazi neki doktor, i on se tu mota, ma on to gleda svaki dan, njemu je ženskih polnih organa preko glave. Armin se sunča na samo 2-3m od mene, dernja se, vidim pomera se donji deo od pelene kod nogu, ček, on je uspeo da izvuče nogicu iz pelene, ma da li je moguće, ili me je ova anestezija udarila u glavu, pa mi se svašta priviđa. Ne, ne ipak je ono prvo.
Svima sam javila, mamu sam zvala milion puta, ne znam više ni šta da pričam sa njom, odlazim na fb, da vidim šta ima tamo. Na svom zidu zatičem poruku, nešto kao „Čestitke mama“. A onda mi se konačno upalila lampica u glavi „Ej pa ja sam sad MAMA“.
Želite da nam pošaljete svoju porođajnu priču? Pročitajte kako - na forumu Porođajne priče! |