Trudnoća i porođaj nisu scenska predstava za tuđi aplauz. Foto: Freepik

/11 /11

Za ime Boga, prestanimo od trudnoće i majčinstva praviti zlatni okvir u koji žena mora stati kao da je relikvija, a ne živo biće od krvi, suza i hormona koji ponekad divljaju kao orkestar bez dirigenta.

Idealizacija majčinstva je društvena fantazija servirana u ružičastim bojama i šarenim trakicama, ali stvarnost ima svoje tamne podočnjake, neprespavane noći i tihe unutrašnje krikove.

Kao geštalt psihoterapeutkinja u superviziji, svakodnevno vidim koliko duboko rane mogu ići, ne od samog majčinstva, nego od načina na koji društvo odbacuje žensku istinu. Kada mlada žena kaže: “Teško mi je”, dočeka je zid, ne ruke. Zid koji se ne gradi samo od tišine i nerazumijevanja, nego i od priča koje smo naučene ponavljati.

Priča o tome kako su “žene nekada rađale na njivama, zamotale bebu i nastavile kopati”. Kako je “to najljepši, najsretniji period u životu svake žene”. Kako su “prije žene bile snažnije i nisu se žalile”.

Te priče nisu dokaz snage, one su dokaz koliko je bol bio prešućen. Ono što žena osjeća danas nije manje istinito zato što je neko prije šutio.

Trudnoća i porođaj nisu scenska predstava za tuđi aplauz. To su iskustva koja imaju i svjetlost i mrak. Imaju radost, ali i strah, iscrpljenost, gubitak osjećaja sebe. Oporavak nakon poroda nije uvijek šetnja kroz polje lavande. Ponekad je rov, prostor u kojem žena pokušava ponovo pronaći svoje tijelo, svoj glas i svoje JA.

I zato, ako ti je teško, nisi slaba, nisi nezahvalna, nisi loša majka. Ti si živa, stvarna i važna.

Majčinstvo nije ideal, nego proces: neuredan, slojevit, živ.

Kada prestanemo romantizirati, stvaramo prostor za razumijevanje. Kada prestanemo govoriti “budi zahvalna”, a počnemo govoriti “vidim te, razumijem”, tada ženama vraćamo dostojanstvo koje im društvo često oduzima.

Jer nije slabost reći da je teško. Slabost je praviti se da nije.

Svaka žena ima pravo na svoje iskustvo trudnoće, poroda i majčinstva, bez opravdavanja, bez idealiziranja, bez tišine.

Autor: Lejla Tutić
Izvor: Facebook/Lejla Tutić