Anoniman
|
Za mene, najlepsa pesma svih vremena ČAROBNA PESMA Miroslav Antić 1. Često te tako vidim. Istina, kao u nekoj dalekoj srebrnoj magli. Ali divno te vidim. Na nogama ti čizme od sedam svetlosnih milja. U ruci ona lampa u koju, posle Aladina, umesto duha zatvaraš obrise večitog vremena. I čujem, šapućeš: sezame. I svet se pred tobom rasklapa. 2. Dodirom tvojih misli prostori sebe otkrivaju. Dužina tvog vida tinja i pokreće krvotok još nenačetih svetova. Letiš na čarobnom ćilimu i dižeš se za pticama tamo gde je sve prozirno, sve u jednoj dimenziji kao na dečijem crtežu, al ima nečeg ljudskog, dubljeg od čovečanstva. Tamo te čekam budan u svom kosmičkom snu. 3. Nikad ti nisam rekao koliko do suza volim tvoju tršavu glavu koja u sumrak miriše na sapun i jesenji vetar. Glavu u kojoj stanuju samo visoke boje, ogromne, nedostižne, sposobnu da razume spirale nebeskih ognjeva, geometriju sna i hrabrost novih Ikara koji će krenuti sutra ka nepoznatim suncima brzinom prema kojoj je svetlost obično puzanje. 4. Sine moj, i ja letim. Kao sto ptica ne ostavlja otiske krila u vazduhu, tako se i ja krećem verujući u ono što bih hteo da vidim, a ne što stvarno vidim. Možda to znači ući u unutrašnjost tišine. Možda to znači postići ono sto ne može svako: da zivot ne bira nas, vec mi njega da biramo. 5. Ja sam svoja najčudnija, najlepša putovanja, prevalio kroz pustoš ove vetrovite glave. I tu su stali beskraji o kojima i ne slutiš. Biti putnik kroz mudrost, to znači: baviti se vratolomijom bezumlja. Ne srljajući, već - drhtavo, dostojanstvenom nežnošću jedne predivne lude. 6. Zato bežim od kuće. Nađes me kako sedim u restoranu kraj reke i mučim se da oljuštim sa čela i sa misli zemljinu težu čamotinje, jednolikost života i otupelost zanosa. U bestežinskom stanju vina i tihe muzike, odlepim se i lebdim. Lebdim nad samim sobom. Tako zamišljam nebo. 7. Onda priđeš i kažeš mi : tata, idemo kući. Ostavljam na stolu osmeh i prepunu pepeljaru malih dogorelih krila. Otvaram vrata i ulazim. Ne u svet, već u sebe. I ne prolazim dalje, nego u sebi ostajem. 8. Kažu: još ništa ne shvataš sa svojih trinaest godina. Oslonjen o zid kiše, sisam koštice vazduha i smeškam se u sebi. Znam mnoge roditelje, potpuno lišene one izuzetne ozbiljnosti kojom se svom sinu može postati sin. Ne boj se. Ja te poštujem. Evo ti ruka i vodi me, pazljivo, da se ne uplase pegave oci lisca u baricama oktobra. 9. I dok hodamo tako, hteo bih da te zamolim: preleti beskonačnost, prestigni vreme i maštu, al nikad ne zaboravi kako se korača po zemlji. Dodirni rukama grive dalekih dvojnih zvezda, nek ti se damari usklade sa eksplozijom pulsara, al nikad ne zaboravi kako se korača po zemlji. Početak početka je svuda. Kraj kraja je u nama. 10. Posle zvezdanih letova valja imati mesto gde možeš da se spustiš. Jer ljudska srca su niska, zasađena ko jagode. U redu, idemo kući, gde su svici komete našeg malenog kosmosa, gde smo načinili sebi milimetarske beskraje, a ipak dovoljno glomazne da se u njima, nepažnjom, jedan od drugoga, zauvek, otkinemo i skliznemo svako u svome pravcu. Ja daleko od tebe kao Alfa Kentaura. Ti daleko od mene kao sazvežđe Vlašića. 11. Pronađi nove svetove i izatkaj im nebo. I podari im vazduh da žive i da dišu. Al nikad ne zaboravi kako se korača po zemlji. Samo se tako možemo jedan drugom približiti. Četiri ulice tamo, i tri ulice ovamo, i jedva primetan osmeh, i iste, iskrene oči, to je prostranstvo bezdana koje bih hteo da premostim od moje zvezde do tvoje.
< Poruku je uredio Nedja -- 4.8.2009 23:17:44 >
|