Govore službeni podaci Ujedinjenih nacija. To je dvjesto hiljada više nego prije četiri godine. Neslužbeno, barata se daleko većom cifrom… Na našoj planeti svakih pet sekundi umre jedno dijete. Jer je gladno. Kaže statistika. Stvarnost je još surovija.

Skoro svi ljudi koje poznajem su se, kada u djetinjstvu nisu htjeli jesti, sreli s pričom o tome kako ne poštuju hranu i činjenicu da je imaju, dok u Africi, a i drugdje, djeca umiru od gladi.

Ujedinjeni protiv gladi

Teško je shvatiti kako je toj djeci mogla pomoći naša proždrljivost, i šta oni imaju sada od toga da se mi borimo s viškom kila, ali žalosno je da svi mi te podatke i brojeve od djetinjstva pa do dana današnjih uglavnom doživljavamo upravo tako - samo kao podatke.

Samo kao brojeve koji nam se s vremena na vrijeme serviraju i na koje, već automatski, reagujemo nezadovoljnim izrazima lica punim žaljenja.

I začas zaboravimo.

Pojedinci ne mogu promijeniti svijet, Odrastajući se moramo pomiriti s tom činjenicom. A isto tako ne smijemo odustajati od mijenjanja…

Gladnih je uvijek više

Prošlogodišnji je svjetski dan hrane, obilježen kao I uvijek, 16. 10, na dan kada je i ustanovljena Organizacija Ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu (FAO) sad već daleke 1945. godine. Ovaj put pod geslom “Ujedinjeni protiv gladi”. Njime žele Ujedinjene nacije upozoriti kako i na koje načine se možemo boriti protiv ove pošasti. A taj je, kažu, samo i jedino povećenom proizvodnjom hrane na svim nivoima, od lokalnih, regionalnih, do globalnog.

Naša planeta, tvrde oni koji se time bave, jeste sposobna proizvesti onoliko hrane koliko nam je potrebno da smo svi siti. Veliki problem je, kažu, globalno zagrijavanje, što se argumentuje brojnim podacima, od tih da će topljenje ledenjaka na Himelajima ugroziti život 300 miliona ljudi u Kini, do ugroženosti proizvodnje u subsaharskoj Africi čija poljoprivreda ovisi od kiše.

Drugi problem, strašniji od ovog sa globalnim zagrijavanjem baš zato što na njega čovjek ima još više uticaja jeste namjerno uništavanje hrane na tržištu, hrane koja nije našla kupca, kako joj se ne bi spustila cijena!

Prvi razvojni cilj milenijuma koji su si u okviru UNa zadale razvijene države svijeta je bio taj da se do 2015. godine na svijetu iskorijeni ekstremno siromaštvo. No, posljednji podaci kojima raspolažemo ne obećavaju takav uspjeh u naredne četiri godine.

Prije četiri godine onih koji nemaju svakodevnog dostupa hrani je bilo dvije stotine hiljada manje. Svjetska finansijska kriza situaciju je dodatno pogoršala.

Hrana i voda za sve

Kako je na samitu FAO u Rimu 2009. godine, na kojem su učestvovali čelnici šestdeset_ak zemalja, rekao generalni sekretar UN-a Ban Ki Mon, do 2050. godine će proizvodnju hrane trebati povećati do 70 odsto, budemo li željeli nahraniti svo prebivalstvo planete. Tada će nas, kažu, biti oko devet milijardi.

Na ovom samitu koji su mnogi analitičari ocijenili kao promašaj jer na njemu, iako se je prisutnima veoma emotivno obratio Papa Benedikt XVI, nije bilo predstavnika najbogatijih država, a u zaključku nije definisan period u kojem treba riješiti problem gladi na svijetu već je napisano “u najkraćem mogućem roku”, nije postignuto ni to da se političke vođe obavežu da će povećati novčanu pomoć poljoprivredi koja je od 1980 godine, kada je iznosila 17 odsto od ukupne pomoći za razvoj, prispjela na bijednih pet odsto…

Ovo sasvim sigurno nije najprijatnija tema, niti za pisanje niti za čitanje, pogotovo u ovoj godini od koje svi, kao i uvijek, očekujemo neka nova čuda, ali vjerujem da je važna. I da je mravlji korak u nastojanju da na svijetu sazre koncept empatije po kojem će se dostupnost hrane i vode smatrati općim pravima svih, baš svih, ljudskih bića.