|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Pre nego što potvrdiš svoju odluku, upoznaj se sa detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (26.04 -30.04.2021) prilikom dolaska na portal prepoznamo i omogućimo ti neometano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvek želiš da odustaneš od takmičenja?
Ringeraja.rs koristi "kolačiće" u cilju pružanja boljeg korisničkog iskustva, praćenja posećenosti i prikaza oglasa. Postavke prihvatanja kolačića podesite u vašem internet pretraživaču.
Nastavkom korišćenja smatra se da se slažete sa korišćenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više.

Dejana007: Moja porođajna priča

Uredništvo portala Ringeraja.rs, 10.2.2012
E onda krenule jače kontrakcije, baš jake. Doktor dolazi, kaže mi da najjače što mogu guram, i uradila tako, ali bilo nedovoljno. I već počela ljutito „Pa vi mi rekli da sam gotova, da ne boli, pa ovo ipak boliiiiii“

image
/11


 

 

DETALJI
 
Ringerajin korisnik: dejana007

 
Datum:
 

Tip porođaja: prirodni porođaj
 
Broj dana u porodilištu: 4

Porodilište: GAK KC Niš

Ocena porodilišta: 5
 
Komentar ocene: Prezadovoljna sam bila osobljem
 


PRIČA O MOM POROĐAJU
 

 

Pozitivna prirodno porođajna priča

 

Evo i mene, da i ja napišem svoju porođajnu priču koja je imala ne tako obećavajući početak, ali je imala srećan kraj.

 

Cela trudnoća mi je nekako visila o koncu, krvarenja od prvog meseca, brdo utrogestana, tokom cele trudnoće ležanje i samo ležanje, čim prošetam eto bolova i kontrakcija, gestacioni dijabetes. Tek kad su krenuli porođajni bolovi, tek onda sam shvatila da sam od samog početka mogla bilo kad i bilo gde da se porodim...

 

Moja porođajna priča počinje tokom osmog meseca, kad sam primetila da svakog jutra, nakon buđenja, dok lezim, mi iscuri mala količina tečnosti. Mislila sam da beba udara u bešiku i da je to nekontrolisano mokrenje. Tako je bilo skoro svakog jutra. Jednog dana nam rođaka, koja je inače babica u penziji, došla u posetu i ja joj se požalim, ona mi reče da postoji mogućnost da mi je vodenjak „pukao visoko“, da ništa ne prepuštam slučaju i krenem u bolnicu. Naravno odmah krenula do svog ginekologa, usput ga zvala i on mi rekao – bez pregleda - da nema šanse da je pukao vodenjak ako nije bilo puno vode. Na klinici nije radio, privatno nije imao mogućnosti da me primi i ja krenem u bolnicu. Tamo me primi dežurni lekar (jedva) uz konstataciju da imam svog lekara koji mi vodi trudnoću... Ja sam bila uporna, govorila da sada u 19h nemam kome da se obratim i gde da idem i insistirala da me pregleda - i vaginalno i ultrazvučno. Nakon izvršenog pregleda je utvrdila da sam otvorena prst i po i da mi je iscurelo 20% plodove vode – ostajem u bolnici, kaze mogu se poroditi za 48h. Bila sam u neopisivoj panici i strahu jer još se nisam psihički pripremila za porođaj, bilo je još rano. To je bilo 18 - og marta, sutra meni i mom mužu godišnjica a ja zaglavila na patologiji trudnoce. Strašno. Ne volim bolnice, a još mi je bilo gore jer već ležala na patologiji kad mi merili OGTT. Počela da primam tokolizu i plus neke 3 injekcije – sad zaboravila kako se zovu, da bebi ojačaju pluća ako krene porođaj. Sve mi je bilo strano, strašno – horor film. Iako bila u rukama lekara i pod nadzorom, za sve što pila i primila sam imala jeziv osećaj kao da mi truju, a ne spašavaju bebu...

 

Sutra ujutru nova ekipa lekara – ginekologa, pregleda me njih troje. Utvrde da imam dovoljno plodove vode ali da jesam otvorena, te da moram da mirujem. Iz preventivnih razloga me zadrzavaju na patologiji do ulaska u deveti mesec. Sve žene sam dočekala i ispratila, postala sam inventar . Stalno gledala kalendar i pitala se kog datuma ću se poroditi, pitala se kako će biti za muževljev rođendan avgusta, koliko će bebac tad meseci imati, kako će s nama provesti prvu Novu godinu... O svemu razmišljala. U tom periodu renovirali porodilište, tako da su sve porodilje i one koje su bile pred sam porođaj, bile na patologiji, čega sam se samo sve naslušala... I naravno nenormalno se uplašila porođaja. Sestre su bile o.k, kao i žene koje sam tamo upoznala, relativno brzo su mi prolazili dani. Muzu iz bolnice diktirala kako treba da se soba za bebca okreci, koje tapete da stavi. Bilo je na kraju daleko od onog što ja smislila u glavi, ali šta je tu je.

 

Konačno, nakon tri nedelje, ušla u deveti mesec i bilo je krajnje vreme da pođem kući. Kako sam bila srećna, beba zrela, za nedelju dana prestajem sa ginipralom, verapamilom i ostalim glupostima. Doktor mi kaže da se ne brinem, ima izguram ceo deveti mesec, da uživam. Sestra kaze da mi je „visoko stomak“ te neću skoro. E te priče...

 

Došla kući i krenula da je sređujem onako kako zamislila, posećivala prodavnice, šetala. Međutim čim ja krenem krenu i bolovi i stezanje stomaka. Plašila se i za bebca jer sam ga tako malo osećala. Bio je jako mirna beba, samo je spavao u mom stomaku. Svakog jutra merenje kontrakcija, vracanje kuci, pa opet ...

 

Od 9. Aprila više nisam na terapiji, uživam bez lekova posle toliko meseci. Onda je svanuo i taj 10. April. Sve sredila po kući, ostalo je još samo srediti kupatilo... I eto mene krećem u akciju sa onolikim stomakom, sagla se da otvorim donju fijoku sa krpama, uzela krpu i pomislih „ Ma što da se savijam gurnuću fijoku nogom, tako je lakše“ – e to je bio ključni momenat. Kako gurnula fijoku, koja se nekako čudno zaglavila, mene tako jako zaboli stomak da sam se prepala. Odmah legla u krevet i šćućurila se kao dete koje nešto zgreši pa se pokaje. Ali krenulo je i nije bilo povratka...

 

Tog dana me je beleo stomak čim mrdnem iz kreveta, bila sam jako pažljiva i mirna, tek prva nedelja kako ušla u deveti, još je rano – mislila sam. Sutradan sam osetila kao da mi se nešto oslobodilo tj puklo negde dole u utrobi, jako cudan osećaj dok sam mokrila, ali nije bilo ni krvi, ni vode, ni onog famoznog čepića – ništa. Il je meni to nekako promaklo. Iščekivala sam, znala sam da će uskoro biti. Tog, 11 - og aprila smo moj muž i ja otišli na spavanje negde oko 23,30h. Jako čudno me je boleo stomak, osećala neki pritisak između nogu i to sam mu rekla. Njegov odgovor je bio „ Ih tebe uvek nešto boli, spavaj, biće bolje ujutru“. I on se naravno uspavao, ja tonula u san i samo osetih kako mi neka voda kliznula niz noge. Pojurila sam u kupatilo i videla jako svetlo roze tecnost, nit gusta nit retka, bila sam već sigurna da je vodenjak. Tog momenta je nestao sav strah vezan za porođaj jer, znala sam – priblizava se kraj, videću svog sina, on mora da bude dobro a ja, ja ću da istrpim sve šta i koliko bude bilo potrebno. Budim muža i kažem mu da mi je puko vodenjak, on naravno preporučuje da zovem ginekologiju. Dežurna sestra me pita „Dal još curi“, ja se kao malo napregnem, vidim nema ništa i odgovorim „Stalo je izgleda“. Njen savet je bio da ne žurim u porodilište, već ako opet krene da curi tek tad da dodjem. Spuštam slušalicu, ustajem, opet kreće da curi, ne znam šta ću sa sobom, jako neprijatno. Peškir da stavim sav bi se natopio. Onda nastaje haos, za mog muža naravno. Užurbano stavlja u torbu za porodilište sve što treba i što ne treba, zovem svekrvu koja živi na donjem spratu, non stop jurim u wc, sve mislim sad će stati, već počinjem da osećam i napone. Čini mi se za 5 min smo se već našli ispred KC Niš. Sestra juri za mnom s nekom pelenom, jer mi trudničke pantalone već do pola bile kvasne, stavlja me na sto, meri kontrakcije. Mene ništa ne boli, čak i pričam, onako puna sebe i sasvim smireno, kako jedino osećam bol u kičmi. Kaže sestra: Beba se spušta... Mislim se „Da, to je ta beba koja će izgurati punih 9 meseci i koja je toliko visoko da se neće skoro spustiti“.

 

Vode me u porodjajni deo, ja primenjujem savete sa RR foruma – čim krenu kontrakcije šetaj. Dolazi dežurni ginekolog pita me šta radim ja se smejem i odgovaram „Čula ako šetam dok imam kontrakcije da ću se manje bolno i brzo poroditi“, on sav ozbiljan kaze „Dajte prvo da vas pregledam posle šetajte“. Imao je šta da kaže nakon pregleda a to je „Nema vremena ni za klistiranje, odmah na sto“. Kažem mužu da ide kući, javiću mu kad se sve završi. Niko osim muža i svekrve nije znao da sam krenula da se porađam. Tako i volela da bude. Vec je bilo 01h. I opet osluškujem sebe i pitam se gde nestade onaj strah? Nema ga više ni u jednom deliću moga bića. Bila sam ponosna na sebe, kao da se ja jedina na svetu porađam, onako prirodno, bez veza i vezica – koje sam priznajem jurila, a za sad sve ide dobro.

 

U iščekivanju porođaja pričala sam kao navijena sa sestrama – da pobedim nervozu, dok je doktor u drugoj sobi gledao film. Aha, smešno, ali tako je bilo i to mi nimalo nije smetalo jer sve četiri babice su bile super, jedino mi lekar delovao namćorasto, ali to je srećom bio prvi pogrešan utisak. Sestre su govorile „Super si“, „Super ti ide“, „Koji ti je porodjaj po redu“. Nisam mogla da verujem da je tako, da tako podnošljivo boli, očekivala jaču bol, onu da urlam, ali nije je bilo. Mogla sam da stisnem zube, prstima stegnem krevet, i da ćutim. Kad stigao doktor ja ga pitala koji je film u pitanju, po prvi put se nasmejao i rekao „A bre, ti li se porođaj ili šta radiš“. Nije mi dao indukciju, rekao je da sam se dovoljno otvorila prirodno i da ću uskoro biti gotova. Opet ne mogu da verujem da će tek tako brzo, biti gotovo, i opet ja, kukavica kakvu svet ne poznaje, puna sebe...

 

E onda krenule jače kontrakcije, baš jake. Doktor dolazi, kaže mi da najjače što mogu guram, i uradila tako, ali bilo nedovoljno. I već počela ljutito „Pa vi mi rekli da sam gotova, da ne boli, pa ovo ipak boliiiiii“. Sad mi je smešno kad se toga setim. Odgovor koji je sledio je bio „Do sad si bila dobra ajde sad ne zezaj!!“ i čovek mi leže na ova moja rebra i bebac izađe, više je nekako skliznuo iz mene tačno u 03,10h 12. Aprila 2011, samo četiri dana nakon mog rođendana. Lepota! Počeh da plačem i da pitam dal je dobro. Pitala jedno 10 puta najmanje. Odgovori su bili da je sve u redu, dečko ima 3,100kg i dugačak 49cm. Pokazali su mi ga, ali mi nisu dala da ga pridržim i to im puno zameram. Ail sam znala da naše vreme tek dolazi i da ću ga tek grliti i ljubiti. Doktrou stalno pružala ruku, čestitala, zahvaljivala se. Sve je nekako bilo duhovito, smešno, srećno! A bebac dobro! Onaj mali bebac koji me od početka zeza je dobro, tu je sa mnom. Posteljica je odmah ispala, sve je prošlo u najboljem redu. Imala četiri konca, kao da ih nisam ni imala. Ma to je bio porođaj iz bajke, ako ga tako mogu nazvati. Doneli mi mobilni i ostavili me da se odmaram, ali u meni nije bilo ni trunke umora. Mogla sam da poletim. Sutradan shvatila da je to bila zabluda jer kad ustala zamalo pala u nesvest od nespavanja, gladi i umora. Zvala muža odmah nakon porođaja, on je plakao, svi su plakali od sreće, jedino je moja majka trezveno rekla „Čestitam!“ i popila ljutu rakijicu :)

 

 

 
Želite da nam pošaljete svoju porođajnu priču?
Pročitajte kako - na forumu Porođajne priče!
 
GAK KC Niš

Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:

Tumačenje ultrazvučnih nalaza u trudnoći
EDD, BPD, TCD, GS... pomažemo vam da razumete šta znače sve te skraćenice koje ginekolozi koriste za tumačenje razvoja v...
4
LillyT: Moja porođajna priča
Tresem se od uzbuđenja, jao, ovaj porođaj je baš jedno lepo iskustvo, jedva čekam da ga ponovim…. U glavi mi odjekuje je...
4
VIDEO: Razvoj i rast bebe praćen 4D ultraz...
Neverovatna 4D ultrazvučna tehnologija omogućila je da vidimo kako se razvija i raste beba kroz nedelje trudnoće.
3
Gorušica - neprijatan pratilac trudnoće
Jedno od veoma čestih stanja koja prate trudnoću jeste i gorušica. Razlog za pojavu gorušice jesu i hormonske promene u ...
3





VIDEO: Beba spava u vodenjaku, doktori je ...
Neverovatan video bebe rođene u plodovoj vrećici, dok je lekari bude pre dolaska na svet.
D.L.: Moja porođajna priča
Doktor me prima na patologiju i kaze da ne mrdam, jer beba je po svim parametrima sitna i porođaj se može završiti elekt...



image
pamaja
Fitolat je obavezni deo moje torbe za porodilište.
Fitolat sam otkrila u prvoj trudnoći. Pošto imam blizance, veoma mi je bilo važno da uspostavim pravilnu laktaciju. Još dok sam bila u porodilištu suprug mi je doneo Fitolat. Ja sam bila oduševljena. Mleko je pravilno nadolazilo, nisam imala mastitis niti bilo kakvih tegoba. Koristila sam ga tokom čitavog perioda dojenja. Moji blizanci su dojene bebe, bez adaptiranih mleka zahvaljujući Fitolatu. Sada su to zdravi sedmogodišnji dečaci. Uskoro nam stiže i seka, tako da će Fitolat biti obavezni deo moje torbe za porodiliste.  Više >>
image

Anketa

Да сазнате...
пеперутка16

...да носите тројке, шта бисте радили?

Click Here