Tužno, jer ja znam kakva je bila! Znam koliko je volela život, porodicu, prijatelje...koliko se njen smeh daleko čuo, koliko se smatrala jakom i neuništivom. Tužno, jer ona još uvek ima to sve u sebi, ali je zatrpala duboko, daleko, u nepoznato i sada sve i da hoće, ne zna kako da se vrati.
- Svaki deo njenog bića je vapio za malo mira, blagostanja, tišine...A, opet malo smeha, šale i društva ne bi bilo na odmet. Ali, nema nikoga. Ni sama nije znala, šta je to što joj prija, šta voli, šta bi je obradovalo, šta bi je nasmejalo. Zaboravila je na sebe i svoje želje, male, velike-nebitno, a istina je da zapravo želja više nije ni imala.
- Bila je duhom odsutna, iako je telo i dalje bilo tu, na zemlji, pa se malo ko i trudio da primeti bilo kakvu promenu, razliku. Ili je njena ljuštura bila predebela...Bilo joj je žao, o da itekako joj je bilo žao, što ne može da bude kao pre, što se sve promenilo, što ništa nije onakvo kakvo bi trebalo da bude, a najviše ona. Opet, to PRE bila joj je i uteha, jer uspomene su joj govorile, da je postojala i neka druga ONA, mnogo zabavnija i interesantnija od ove sada. U retkim trenucima je razmišljala o tome, jer su misli bile okupirane nečim drugim, ali kada bi je neko ili nešto podsetili na to, malo bi i ozdravila. Malo, ali dovoljno da joj se obrazi opet zažare...
- Pitate se zašto?! Pita se i ona, svakodnevno, "svakominutno"...ali, ne pita se isto što i vi, to mogu da garantujem! Definitivno nemate, isto ZAŠTO?! Vi, koje možda i zanima, se verovatno pitate, zašto se toliko promenila? Ali, ona ne...o, ne ona se uvek pita isto - zašto ONA. Ne, ONA "ONA", već njena ONA!
Imate li vi nekoga, ko je ON ili ONA za vas, nekoga u čije ime staje sav smisao vašeg bitisanja? Čiji pogled čitate kao knjigu, koju znate napamet, jer vam je najdraža, pa je čitate iznova i iznova, čiji glas čujete i kada šapuće, a vi spavate najtvrđim snom, čije ruke grle najlepše i najmekše, a za noge ste potpuno sigurni, gde bi mogle da posrnu, pa pratite spremno. ONA ili ON, zbog koga kada ste i najbolesniji ustanete iz kreveta, propustite film, koji ste čekali mesecima, zbog novih Maksimovih avantura, zbog koga noću udarate u zid kada idete u toalet, da ga ili je ne bi slučajno probudili, ako upalite svetlo!? E, pa ako imate...onda imate sve! Još i ako je pravo, zdravo, po Božijim aršinima...onda ste tu gde treba, gde je smisao proleća, smeha, ptičijeg cvrkuta, popijene kafe i pojedenih prženica, putovanja i pevanja nepoznatih pesama uz radio iz sve snage, potpuno sa smislom. Onda i mnoštvo drugih stvari, nije ni važno...Mogu da vam kažu ili urade šta hoće, vi ste nedodirljivi, jer vi znate što ste tu, šta je važno, gde je svaka vaša misao, svaki pogled i svaka reč. Ima i ona, svoju ONU, zapravo dve, ali tuga zbog prve, se nije umanjila zbog druge, a mislila je, nadala se, želela je da hoće. Valjda je isuviše boli, ne znam jer ne priča dovoljno o tome, kaže tek toliko da izbaci onaj višak sa prelivene čaše, da se ne bi rasulo po kući. Ponekad imam utisak da koliko beži od drugih, još više beži od sebe. Jer se ne poznaje više, pa je strah da se nikome takva neće dopasti, jer je isuviše osušenih suza na obrazima, ne izgovorenih reči na ustima, a najviše gorčine koju više ne moze da pravda sa hroničnim gastritisom ili kamenom u žuči.
Tužno, jer ja znam kakva je bila! Znam koliko je volela život, porodicu, prijatelje...koliko se njen smeh daleko čuo, koliko se smatrala jakom i neuništivom.
Tužno, jer ona još uvek ima to sve u sebi, ali je zatrpala duboko, daleko, u nepoznato i sada sve i da hoće, ne zna kako da se vrati. Tužno, jer malo ko oseća njen osećaj nepripadnosti, dok misli je osuđena na doživotnu robiju bola. Tužno, jer misli da je sama, da nema pored nje nikog više tu...
Tu sam...samo kad odlučiš da izađes...Čekam...
Dubravka Bakoč Vujinović
Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak: