eugenija
|
Bila sam najmlađe dete u ulici, i jedina devojčica... Od dečaka sam dobijala najgori kliker (okrznuti) za igru, najgori autić (bez jednog točka obavezno), i najgoru pušku (svi su imali plastične mitraljeze i bili partizani, a ja sam imala drvenu i jedina bila Nemac). Kada se igramo žmurke, iako prva kažem : "Na žmurim!", obavezno žmurim... A kada se igramo ganje, ja uglavnom vijam, a ako ne, onda me prvu uhvate. Posle se doselila jedna devojčica koja mi je postala najbolja prijateljica, ali ona je bila oličenje narcisoidnosti, i omiljena igra joj je bila "Ajmo se igrati, ja sam kao princeza, a ti si moja sluškinja".. Ta je plakala kad je baka istuče, ali pred ogledalom, da vidi jeli lepa i kad plače. Ja sam bila željna, kao i svako dete drugara i igre, i nastojala da se štvo više družim, te svoje drugare, kao i tu drugaricu, obožavala sam.. Nisam imala braće ni sestara i volela sam moje društvo iz ulice svim srcem. Tada nisam znala šta je pravedno, i mislila sam da tako treba. Tek posle ću saznati neke stvari o pravdi i nepravdi. Volela sam puno da čitam i pišem, i to mi je bila omiljena aktivnost. Oba pisma (ćirilicu i latinicu) savladala sam u veoma ranom periodu i uživala sam čitajući bajke. Bila sam dobro dete, jedini ispad kog mogu da se setim, bio je ovaj: Kao što i sada često sve pogrešno shvatim, i tada je bilo škripavo. Da bi me naučili da se nekako zaštitim, baka mi je dala savet, ako me neko udari, da vratim istom merom, umesto da plačem i stojim bespomično. I desila se situacija da je drug iz ulice bacio kamenčić na mene, a ja sam se setila bakinih reči, otišla u dvorište u šupu, uzela dedov kamen za kupus i razbila dečaku glavu! Tada mi nije bilo jasno zašto me svi napadaju i zašto sam dobila najveće batine u svom životu, pa ja sam samo vratila "istom" merom.
_____________________________
ŽENA JE STENA!
|