Zell
|
"Mi smo uvek manje ili vise skloni da osudimo one koji mnogo
govore, narocito o stvarima koje ih se ne ticu neposredno, cak
i da sa prezirom govorimo o tim ljudima kao o brbljivcima i
dosadnim pricalicama. A pri tome ne mislimo da ta ljudska,
tolko ljudska i tako cesta mana ima i svoje dobre strane.
Jer, sta bismo mi znali o tudjim dusama i mislima, o drugim
ljudima, pa prema tome i o sebi, o drugim sredinama i predelima
koje nismo nikad videli niti cemo imati prilike da ih vidimo,
da nema takvih ljudi koji imaju potrebu da usmeno ili pismeno
kazuju ono sto su videli i culi, i sto su s tim u vezi doziveli
ili mislili? Malo, vrlo malo. A sto su njihova kazivanja
nesavrsena, obojena licnim strastima i potrebama, ili cak
netacna, zato imamo razum i iskustvo i mozemo da ih prosudjujemo
jedne s drugima, da ih primamo i odbacujemo, delimicno ili u
celosti. Tako nesto od ljudske istine ostane uvek za one koji
ih strpljivo slusaju ili citaju..."
"...jer nista ljude ne veze tako kao zajednicka i srecno prezivljena nesreca.I oni su se osjecali cvrsto vezani secanjem na tu minulu nevolju.Zato oni tako vole te uspomene na najtezi udarac koji ih je u zivotu zadesio, i nalaze u njima zadovoljstva koja su mladim nerazumljiva.Njihova su secanja neiscrpna a oni su u ponavljanju tih secanja neumorni; dopunjavaju se u razgovoru i podsecaju; pogledaju samo jedan drugom u te staracke oci sa skleroticnom, pozutjelom beonjacom i vide ono sto mladi ne mogu ni da naslute; zanose se sopstvenim recima; tope svoje svakodnevne brige u secanju na vece koje su davno i srecno prosle."
"Lepe ste, ali ste prazne, rece im on jos. Covek ne moze da umre za vas. Naravno, obican prolaznik poverovao bi da moja ruza lici na vas. Ali ona sama znacajnija je od svih vas zajedno zato sto sam ja nju zavoleo. Zato sto sam nju stavljao pod stakleno zvono. Zato sto sam njoj napravio zaklon. Zato sto sam radi nje poubijao gusenice (sem one dve-tri radi leptirova). Zato sto sam nju slusao kako se zali, hvalise ili kako ponekad cuti. Zato sto je to moja ruza."
"Covek samo srcem dobro vidi. Sustina se ocima ne da sagledati."
"Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stecenom sigurnoscu u nemoci sto dolazi. A ja tek cinim sto je trebalo uciniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se nicega ne boji, pa ni sebe."
"Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom.Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje.Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio.Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje.Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi.Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć.Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži..."
|
Ringeraja.rs koristi "kolačiće" u cilju pružanja boljeg korisničkog iskustva, praćenja posećenosti i prikaza oglasa. Postavke prihvatanja kolačića podesite u vašem internet pretraživaču.
Saznajte više.
Odštampaj
Salim se...Ko uopste zeli da sakrije jahanje na kamili
Sremice moja 
