Anoniman
|
Ima te u toj odsutnosti, prisutna si bolom, ima te u ljubavi, prisutna si tugom i san u kojem te sanjam, prisutan je tamom, jer kao da očekujem daleko djetinjstvo, noć s kojom lutam, prisutna je sama. Ima te negdje, prisutna si daljinom i očima sličnim odrazu vode, prisutna mjesečinom. Ima te i mora te biti, poslije toliko godina poput skrivenog mjesta, prisutna si krišom. Kao uspomena, ima te u mirisu ubranog cvijeća, u čežnji na dlanovima te ima, prisutna si nepomična. Svugdje te ima i u koloni otkucaja, gdje si oduvijek prisutna. U sve težim jutrima i kiši što tiho pada, na čelu svake ptice, u dugim dnevnim drhtanjima, ima te, zauvijek si prisutna. Imaju te moje misli, prisutna si nestankom ima te moj pogled, prisutno si čekanje, i u zagrljaju kojim te grlim, prisutna tišina, jer kao da nebo odjednom prestaje, osjećam u zraku prisutnu prazninu. Imam te u noći, prisutna si uzdahom i u poljupcima nemirnih suza, prisutna si slanim tragom. Imam te ljubavi, prisutna si s tugom, imam u odsutnosti, prisutna si bolom. S mirisom lipe, svu širinu moga tijela podsjećaš na dodire s kojima se svako jutro nestrpljivo budi. I dok ga tako mekoćom mjesečine oblažeš, jezikom izazovno hodaš izvorom njegovih strasti i u njima se mojim uzdasima otvorena širiš. Prsti se moji utrkuju putenim poljima kože, strast ih goni i poput vjetra baca na sve strane, u odsjaju tvojih bradavica pronalaze polazište, a među toplim bedrima utočište svojim drhtajima, pa iznova počinju jurnjavu preko tvog trbuha. Zjenice mi kipe od vrele žeđi za tvojim grudima. Žedne, ispijaju rasutu bjelinu ovih nebeskih bisera i kao lastavice kruže nad bogatstvom plodnih vrhova, uzlijeću i slijeću i u zanosu gozbe piju kapi slasti što su se nakupile u vrtu tvoga predivnog tijela. Usne se tu još bolje snalaze, zanimaš ih pukotinom kojom te mjesečina slatkim sjajem rastavlja. Imaš otvoreno mjesto i one ga toplinom vatre žare, svaki cjelov njihovim vlažnim usjecima unose i blagim dodirom zvijezda plešu tim divnim klancem. Što reći o muškosti kad me tvoje tijelo u sebe prima? Tada se ona u meni olujnom snagom vjetra pokrene. Dubinom utrobe, blaženom milinom žestoko naraste i silinom bezbrojnih vulkana svoju lavu izbaci, pa toplinom bedara navali i dolinom tvojom razlije Zal Kopp
|