Petogodišnja ljubav do neba. Ljeto, more, mladost- ludost, gorimo od ljubavi kao one budvanske ulice kojima hodamo zagrljeni. Par dana na poslu se ne osjećam dobro, uhvate me vrtoglavice i drhtavica. Koleginice me ubjeđuju da sam trudna, ja ni ne sumnjam na to. Iako mi kasni 15 dana, u mojoj glavi je sve do promjene klime i niko me ne može ubjediti u suprotno. Posle još jedne serije vrtolavica, odlučim da po povratku sa posla svratim po test, čisto da skinem dosadne kolegenice sa vrata, jer ja znam da od toga nema ništa. Dolazim kući oko 15, radim test, i automatski se pokazuju 2 najdeblje crte koje sam ikada ugledala. Ne znam zašto, skačem od sreće po kupatilu. Zovem ga da dođe da se vidimo. Sjedimo na terasi, vadim test iz džepa, pita me šta je to... Kažem: "To je naša beba!" Oboje smo mladi i sve je neočekivano, ali ni u jednom trenutku se nismo pitali kako dalje, samo smo ležali zagrljeni, pokušavajući da se naviknemo da je negdje među nama ta tačkica, koja će osam mjeseci kasnije biti centar našeg svijeta. Ja sam na četvrtoj godini studija, u drugom gradu. Ne želim da napustim fakultet, a ne želim ni da trudnoću provedem sama. Vjenčali smo se par mjeseci kasnije. Proveli sedam dana zajedno, i svako svojim putem. On ostaje u Bd gdje radi, ja se vraćam u Nk na studije.

Trudnoća savršena, nisam ni stigla da mislim da sam trudna, kolokvijumi, ispiti, predavanja, prođe devet mjeseci.

Najveći strah tokom tih mjeseci mi je bio da on neće stići kada dođe vrijeme za porođaj, da će da me vode mama i tata, a da će on da propusti događaj.

Par dana prije dana D imam lažne kontrakcije, ali dovoljno jake da pomislim da se porađam, i on uzima odmor i dolazi kod mene. Već par dana se ništa ne dešava i već sam sigurna da je sve bila lažna uzbuna, pošto zbog kasne ovulacije nisam ni imala tačan termin.

Budi me iz sna potpuno čudan osjećaj. Ispravljam se u krevetu, vidim sve mokro oko mene. On ustaje za mnom, kažem: "Pukao mi je vodenjak!"

On se okreće i isključuje punjač iz utičnice i pakuje ga u torbu. To mi je najmješnija scena kad se sjetim porođaja. Ja neću da idem u bolnicu, jer me apsolutno ništa ne boli. Ali na njegovo insistiranje krećemo. U bolnici smo bili oko 1h posle ponoći, pozdravili smo se i on je ostao prestravljenog pogleda da viri kroz kocku na vratima. Babica me je pregleda, otvorena jedan prst, bolova nemam. Ležim u krevetu i čekam. Dopisujemo se. On je ostavio moju obuću u predsoblju, kako se moja majka ne bi istraumirala kad ustane. Niko nije primjetio da nisam tu. On sjedi u toj sobi koja spremna čeka našeg sina, gleda u krevetac i umire od straha. Oko 5h počinju prve kontrakcije. Sestra zove mog doktora oko 7h, kada on konstatuje da sam otvorena 4 prsta, i da je to sve super, uredna trudnoća i biće lak porođaj i odlazi da završi neke obaveze, iako sam 9 mjeseci išla privatno kod njega. Priključuju mi indukciju. Onda počinju baš jaki bolovi. Ne sjećam se baš najbolje tog dijela, tj. nemam čega da se sjetim sem velike žeđi i jakih bolova. Mislim da na trenutke nisam bila pri svijesti.

Malo prije 11h rodilo se moje čupavo čudovište ogromnih očiju. Sestre mi ga pokazuju, kako je sladak, a ja uplašeno gledam da li je normalan, jer mu je glava skroz ispupčena. Kažu da je to od porođaja. Beba 3200, 54 cm. Nigdje me nije ni ogrebao, nisu me sjekli, sve savršeno. Samo... posteljica ne uzlazi. Moraju da je izvlače nekim specijalnim pomagalima. I to je gotovo.

Sestra dodosi telefon i moli da se odmah javim mužu, koji je već od 8h tu i ne mrda ispred vrata. Javljam mu se, glas mu drhti. Zove me par minuta kasnije, kaže: "Svima sam javio da si se porodila, ali pitaju šta je, a ja ne znam!?" Eto tu sitnicu sam zaboravila da mu kažem... :)