Ringeraja.rs je specijalizovani portal, namenjen budućim roditeljima, trudnicama i roditeljima predškolske dece.
Copyright 2008-2025
Danu media d.o.o. Beograd
Sećam se trenutka kada je moja ćerka imala pet godina i kada je mama njene drugarice došla po nju, nakon druženja u našoj kući.
Ušla je sa velikim osmehom na licu i uzviknula da je upravo prvi put ostavila svoja dva starija sina, od 8 i 10 godina, same u kući.
Uau.
Znala sam da će njihova mama biti odsutna samo na nekoliko minuta. Ali nisam mogla da shvatim kakav je osećaj imati tu slobodu – saznanje da su moja deca dovoljno stara i zrela da budu sama čak i nekoliko minuta.
U to vreme, sa petogodišnjakinjom i trogodišnjakinjom u kući, to je bilo teško zamisliti. Bilo gde da sam išla tokom dana, moje ćerke su išle sa mnom.
Imati slobodu da sama izađem negde, pa i na nekoliko minuta, zvučalo je neverovatno. Poput 20-minutnog mini-odmora, bez muke oko zimskih kaputa, autosedišta, obuvanja cipela.
Većina roditelja, kao i ja, čezne za danom kada će njihova deca biti dovoljno samostalna da ostanu sama kod kuće. Čak i deca sanjaju ovu nezavisnost, jer biti sam kod kuće može biti ponosna životna prekretnica.
Ali u kom uzrastu je prikladno decu ostaviti samu kod kuće? I kako možemo znati da su naša deca za to spremna?
Odgovor na prvo pitanje – u kom uzrastu – znači da prvo morate da poznajete zakon u svojoj zemlji (državi).
U Sjedninjenim Američkim Državama, 14 država ima pravno regulisan zakon kada se deca smeju ostaviti sama kod kuće – bilo da je to eksplicitna sugestija ili stvaran zakon. Ilinois je najrigorozniji: njihov zakon kaže da je to u uzrastu od 14 godina. Kanzas je potpuno suprotnog stava, sa preporukom da je to u uzrastu od 6 godina.
Takođe, uzmite u obzir da je ovo ozbiljna tema, i odnose se na stvari koje se tiču dečije bezbednosti. Zakoni mnogih država klasifikuju „nemogućnost da obezbedite adekvatni nadzor deteta“ kao zanemarivanje deteta – ali isto tako ne obezbeđuje potrebne detalje šta se onda podrazumeva pod „adekvatnim nadzorom“.
„U nekim državama, smatra se zanemarivanjem kada se dete ostavi bez nadzora u neodgovarajućem uzrastu ili neodgovajućim okolnostima, nakon uzimanja u obzir faktore kao što su uzrast deteta, mentalna sposobnost, fizičko stanje, dužina odsustva roditelja, ili kućnih uslova – bilo koja kombinacija faktora koja ugrožava dete ili mu škodi“ prema podacima organizacije Child Welfare Information Gateway koju sponzoriše vlada.
Ali ono što je još bitnije – da li je Vaše dete za to spremno?
Pored zakona, ono šta roditelji takođe treba da uzmu u obzir je zrelost i volja njihovog deteta da ostanu sami kod kuće.
Dok bi se odgovorni osmogodišnjak, potencijalno, smeo ostaviti kod kuće sam na nekoliko minuta, dotle problematičan desetogodišnjak ne bi smeo.
Odgovarajuća pitanja koja bi trebalo postaviti su:
Ostala pitanja:
Svaka porodica mora da postavi određena pravila i smernice za decu kada su sama kod kuće. Ali u svim slučajevima, potrebno je da porazgovarate o svojim očekivanjima sa svojim detetom.
Nešto o čemu bi porodica mogla da prodiskutuje uključuje:
Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam napokon bila u mogućnosti da svoje nastarije dete ostavim samo kod kuće.
Imala je 8 godina u to vreme – skoro 9 – i trebalo je da pokupim njenu sestru sa gimanstike – 10- o minutna vožnja do tamo i nazad.
“Mogu li da ostanem kod kuće?” pitala me je ćerka nakon što sam je obavestila da treba da odemo po njenu sestru.
Razmišljajući na trenutak o ovome, odlučila sam da je to u redu. Živimo u sigurnom susedstvu, komšinica kojoj sam verovala je bila u blizini u slučaju da je mojoj ćerki bilo šta bilo potrebno i ćerka je bila dovoljno zrela da ne uradi ništa neodgovorno. Osim toga, neće raditi ništa drugo do dovršiti gledanje svog TV šoua dok me ne bude bilo.
U sledećih nekoliko minuta, pre nego sam otišla, brzo sam joj objasnila da nema otvaranja ulaznih vrata bilo kome, nema jela, i posebno, nije joj bilo dozvoljeno da radi bilo šta drugo osim gledanja TV-a dok me nema.
Zaključala sam vrata, ušla u auto i uputila se po drugu ćerku.
To je trajalo svega 10 minuta – manje od milje od naše kuće – ali mi je svejedno izgledalo kao veliki korak ka ćerkinom sazrevanju.
Od tada, ustanovili smo nekoliko pravila o tome šta se sme, a šta ne kada su deca sama kod kuće. I tokom protekle godine, u više navrata smo je ostavljali samu na duže vreme, i na taj način smo porasli u ovoj novoj odgovornosti kao porodica.
Ovo mi je omogućilo da osetim i doživim onaj mini odmor o kome sam nekada mogla samo da maštam.
Prevod: selfusfficientkids.com