|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Pre nego što potvrdiš svoju odluku, upoznaj se sa detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (26.04 -30.04.2021) prilikom dolaska na portal prepoznamo i omogućimo ti neometano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvek želiš da odustaneš od takmičenja?
Ringeraja.rs koristi "kolačiće" u cilju pružanja boljeg korisničkog iskustva, praćenja posećenosti i prikaza oglasa. Postavke prihvatanja kolačića podesite u vašem internet pretraživaču.
Nastavkom korišćenja smatra se da se slažete sa korišćenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više.

Postporođajna depresija: Mislila sam da ću postati ubica i čudovište!

Pasarella.rs, 15.5.2017
Izvadila sam je iz kade i počela nežno brisati peškirom. Njene male bucmaste ruke, noge, stomak, crnu kosu… Kad su mi ruke bile oko njenog vrata odjednom sam, iz čista mira, pomislila – sad bih je mogla udaviti, jednim jedinim stiskom.

image
/11


Ne znam zašto sam to pomislila. Trajalo je tri sekunde, pojavilo se ni otkud i više mi nije izlazilo iz glave. Ne zato što sam odjednom stalno razmišljala o tome kako bih mogla udaviti svoju ćerku. Ne, jednostavno nisam mogla da prestanem da razmišljam o tome kakva sam ja mama i osoba kojoj tako nešto može pasti na pamet.

 

Doktor mi je objasnio da se to zove prisilna misao. Ova je bila prva. Nakon nje samo su krenule druge i sve su bile jednako užasavajuće. Bila sam uverena da se pretvaram u ubicu. U čudovište.

U tom trenutku već sam neko vreme bila loše. Prvi lekar kod koga sam otišla ladno mi je rekao da imam postpartalnu (postporođajnu) depresiju. Drugi mi je uvalio pet vrsta lekova, neki su me dizali, neki su me spuštali, osim toga, nisu puno toga učinili.



 

Želim li da moja ćerka ovo ikad pročita?


 

Danas o svemu tome pričam sa svakim ko želi da sluša. Mislim da pomažem, nekoj drugoj ženi koja prolazi kroz isto sranje u kojem sam se ja topila godinu i po dana, i sebi, jer pričanje me oslobađa.

 

Da li želim da, danas sedmogodišnja predivna, jaka, ludo zabavna i genijalna ćerka pročita da je mama u jednom trenutku možda nije želela? Da se nisam snašla, da me izluđivalo njeno plakanje, da sam sve više mršavila, da sam nakon što se ona rodila, pala u postporođajnu depresiju toliko jaku da sam pola vremena živela u bolesnom strahu, a ostatak u potpunom mrtvilu. Ne, ne želim da to ikad pročita. Jer onoliko koliko je to sve imalo veze s njom, toliko nije imalo apsolutno nikakve veze s njom. Imalo je veze sa mnom.

 

Sećam se kad sam je prvi put uzela u ruke u porodilištu. Dali su mi je nakon porođaja, znala sam šta trebam da radim. Sve sam to već prošla tri godine ranije s njenom sestrom, ali ovo je bilo drugačije. Ja sam se osećala drugačije. Zapravo, nisam osećala puno toga.

 

Kad sam saznala da sam ponovno trudna izlanula sam se svima oko sebe, pre nego što sam stala i razmislila o tome želim li ja uopšte opet da rodim? Polako je počelo da me kopka da možda ne želim. Obožavala sam svoju prvu ćerku, bila sam godinama posvećena samo njoj, našoj maloj familiji i obožavala sam što sam mama. Ali nisam sebe nikad zamišljala kao mamu dvoje dece u nekom udaljenom zabačenom kvartu, s čovekom koji radi od jutra do mraka i na kojeg, kad su klinci bili u pitanju, nisam mogla previše računati.

 

Ali, bilo je kasno. Svi su već znali, svi su oko mene bili uzbuđeni pa sam postala i ja. Barem sam se trudila. Nadala sam da će onaj osećaj proći. Mislim da je to velikim delom uticalo na sve što se posle dogodilo. Ta griža savesti koja me je konstantno kasnije izjedala. “Ti je nikad nisi ni htela, ti je nikad nisi  htela…”, ponavljao mi je stalno nakon porođaja neki odvratni glas u glavi. Nagrizao mi je mozak.



 

Bilo je nekoliko okidača


 

Očaj, usamljenost i večita neispavanost nisu mi pomagali. Moja druga ćerka je bila teška beba. Može biti da je osećala moj očaj, moju užasnu energiju. Ne znam koja je od nas dve uticala na koju, ali zajedno smo bile očajne. Vrištala je stalno, neprekidno je bila gladna, premeštala sam je s jedne sise na drugu, ništa nije pomagalo.

 

Bile bismo budne celu noć, onda bi došlo jutro, onda bi moj muž otišao na posao i onda bih ja ostala sama s novorođenčetom i trogodišnjakinjom u stanu u soliteru na drugom kraju grada, udaljena od svoje familije, od ljudi, od svega. I tako svaki dan, ceo dan. On bi dolazio kasno uveče, odlazio rano ujutro. Bila sam potpuno sama. I potpuno nesrećna.

 

Prvi okidač bio je košmar u kojem sam sanjala da je moj suprug poginuo u saobraćajnoj nesreći, a ja nisam znala gde su mi deca. San je bio toliko stvaran. Plakala sam, histerisala, nisam mogla da se smirim.

 

Danas kad razmišljam o tome, jasno mi je da je cela stvar počela još i malo ranije. Bilo je kasno, oko deset sati. Kao i uvek, bila sam sama s klincima, taman sam ih napokon uspavala. Stajala sam u kuhinji koja se nalazi u sredini stana. Odjednom je sve počelo da se trese, ljulja, mislila sam da će se soliter srušiti. Bio je zemljotres, a ja sam stajala potpuno unezverena i u panici – po koje dete da krenem?! Po prvo u sobu levo ili po drugo u sobu desno? To me je potpuno razvalilo, nikad nisam osetila takav strah.

 

Danas znam da neke događaje i emocije proživljavam jače od drugih. Puno ljudi se tog zemljotresa uopšte ne seća, za mene je to bio najrazorniji zemljotres na svetu. Jednostavno sam takva, osećam strahove jače. A ona jačina emotivnog šoka koju sam tada osetila, danas shvatam, morala je ostaviti neki trag.
Onda mi se dogodila i neka glupa crevna viroza zbog koje sam završila na infektivnoj. Sećam se da sam bila potpuno očajna, sve vreme sam sebe krivila, kakva sam ja to majka, ja moram biti kod kuće i dojiti svoje dete, a ja ovde ležim zbog obične crevne viroze.



 

Večito upoređivanje s mamom


 

Uporno sam se upoređivala sa svojom mamom. Ona je bila vrlo jaka, genijalno je kuvala, bila je najbolja i najjača mama na svetu. Ja sam, barem sam samu sebe u tom trenutku tako videla, bila slaba, nesposobna, nisam znala da kuvam, nisam znala ništa. Ove tri godine pre, koje sam provela kao srećna i dobra mama kao da su nestale.

 

Kad se nakon svega dogodio i onaj lucidan san, to je bilo to. Sve je krenulo nizbrdo. Od tada se svega sećam u nekim epizodama, segmentima, povremenim licima, rečima… Ne znam kako bih to opisala tačno. Zamislite da sedite na kauču u svom domu i neko sedi s vama, tu je zbog vas, obraća se vama, ali vi ga čujete kao da ste u drugoj sobi, drugoj dimenziji, čujete ga samo kao neko pričanje u pozadini. Vi ste u svom svetu, nekom maglovitom balonu iz kojeg nemate snage da izađete. Tako sam se osećala idućih godinu i po. Bila sam živa tek napola.

 

Zamolila sam neki dan svog, sada već bivšeg muža, da mi priča o tom periodu, o svim tim delovima kojih se ja ne sećam, koje kao da nisam ni doživela.

 

Pričao mi je da sam stalno plakala, da sam postala troma i lenja, ništa mi se nije radilo, ništa nisam htela, ništa me nije radovalo. Kaže da je znalo biti zastrašujuće. Došao bi kući, a ja bih sedela na kauču, pogurena i uplakana, dok bi se starija ćerka sama igrala u ćošku u prašini. Prolazi me jeza kad to pokušam da zamislim.

 

Da se razumemo, ja sam pomoć potražila vrlo brzo, već negde tamo nakon one epizode sa snom. Shvatila sam da mi se nešto događa, da postajem sve tužnija, izmoždenija i usamljenija. Prvi doktor mi je rekao da imam postpartalnu depresiju i anksioznost drugi mi je samo uvalio gomilu lekova i potpuno me ušlogirao. Nakon njega sam otišla kod trećeg, ista stvar. Većinu vremena bila sam prilično katatonična. Obavljala sam oko dece sve što sam morala, po nekom automatizmu, ali osim toga baš ništa drugo. Kad sam se vratila na posao nakon porođajnog, uglavnom bih tamo provela dan samo sedeći.


 

Uzaludne tri nedelje u Vinogradarskoj bolnici


 

U nekom trenutku završila sam i u Vinogradarskoj. Bila sam tamo tri nedelje, sećam se da bih svaki dan dobila svoju dozu lekova, čekala bih svoj red kod psihologa.

 

I to bi bilo to, dobila bih svojih pet minuta s njom, svaki dan ista pizdarija. Ne znam kome je to moglo pomoći, ali meni svakako nije.

 

A tad sam već stvarno dugo bila loše.

 

Pred kraj je napokon i kulminiralo. Najstrašnije misli koje nikako nisam mogla izbaciti iz glave. Prva je bila ona s ćerkom nakon kupanja. Ta me razvalila i onda su samo krenule. Svaki dan bih imala drugu, ponekad i više njih, i svake sam se jednako užasavala.

 

Videla bih nož i zamislila da probadam nekoga.
Videla bih trudnicu na putu i pomislila da joj ubijam dete u utrobi. Videla bih staricu i pomislila: “I tebe bih mogla da ubijem.”
Videla bih prozor i pomislila: “Mogla bih skočiti.”
One bi mi samo jedne sekunde, bez ikakvog razloga, uletele u glavu i ne bi me puštale ostatak dana. Razmišljala sam o njima stalno jer sam ih se bojala. Svako ko me zna jasno mu je da te stvari nemaju veze sa mnom.



 

Postporođajna depresija – Ovo nisam ja


 

Ne, ja nisam pomahnitala, krvožedna, opaka baba koja gleda koga će zaklati. Nežna sam, ponekad prenežna. Bacam se na bakice po putu i nosim im kese, celog života sam htela da budem socijalni radnik jer želim da pomažem ljudima, većinu života bila sam srećna i zadovoljna osoba koja nikome nikad ne bi mogla nauditi.
I ja to znam.
Ali u tom trenutku više nisam bila sigurna.

 

Jedan dan sam zamolila muža da skloni sve noževe negde gde ih ja ne mogu naći. Drugi sam ga zamolila da odnese sve lekove. Već mu je bilo dosta mog histerisanja, nije me shvatao ozbiljno. Pretražila sam celu kuću, stavila ih sve u kesu i gurnula mu je plačući u ruke: “Ja te preklinjem, makni te tablete od mene!”

 

Ozbiljno sam počela da se plašim da bih mogla nešto napraviti kad sam pročitala u novinama vest o ženi koja se bacila sa zgrade s detetom u rukama. Možda je i ona poput mene bila sasvim okej pre. Možda sam stvarno sada toliko luda da sam u stanju uraditi nešto grozno.

 

U jednom trenutku bilo me je strah da guram kolica s ćerkom od vrtića do kuće sedam minuta jer nisam bila sigurna hoću li pomahnitalo skrenuti s njima na put i pod auto. Doslovno sam umirala.

 

A pre sam stvarno bila dobro. Nikad nisam bila depresivna, smatrala sam da sam srećna osoba. Jedino što sam očito dugo bila usamljena. To je nešto što sam tek posle saznala. Moj muž je bio dečko s kojim sam počela da izlazim još u srednjoj školi. Godinama sam bila usredsređena samo na njega, nisam stvarala prijateljstva, nisam imala ništa svoje. Kad sam ostala sama s decom u tom stanu u soliteru, to sam osećala više nego ikada. Znala sam ga ponekad, već onakva katatonična, kad bi došao kući s posla, preklinjati da mi priča o svom danu.

 

“Bilo šta, pričaj mi bilo šta. Tebi se događa sve, meni se ovde ne događa ništa.” Često nije znao šta tačno želim od njega. Oboje se nismo najbolje snašli u tom haosu.



 

Šta me je na kraju spasilo?


 

Na kraju me je spasilo nekoliko stvari. Jer u tih godinu i po, koliko god da sam bila polumrtva povremeno sam pokušavala uraditi nešto novo. Nešto što bi moglo napokon upaliti.

 

U jednom trenutku sam završila kod Julije, psihološkinje koja je kod kuće, na crno, primala pacijente. Sećam se da sam tad pred kraj već i konstantno povraćala jer od stalnoga grča nisam mogla ništa zadržati u sebi. Jednom sam joj ispovraćala celu dnevnu sobu. Pozvala je na razgovor i celu moju porodicu, nanjušila je da imam dominantnu mamu i da mora razgovarati s njom. Razgovarala je s mužem, videla je decu… Jedina je imala konkretan plan šta će sa mnom. I stalno mi je govorila: “Uspećeš. Ti ćeš se izvući. Znaš zašto? Jer imaš ovo dvoje dece zbog kojih moraš uspeti.”

 

Žena mi je napokon dala neko svetlo. Počela je da me skida s lekova, dala mi je da pišem svaki dan šta sam uradila, pa makar to bilo samo – navukla sam čarape i skuvala sam kafu. Tako sam davala sadržaj danu, da se ne osećam beskorisno. S vremenom je stvari koje sam radila bilo sve više.



 

I plivanje i akupunktura su uticali


 

Druga stvar koja me je spasila je plivanje. Tata me je u nekom trenutku doslovno uzeo za ruku i rekao: “Idemo da plivamo”. Svaki prokleti dan. Koliko god ja nisam htela, koliko god sam ga molila da me pusti na miru, on nije odustajao. On pola sata, ja celi sat…

 

Išla sam i na akupunkturu, jogu, autogeni trening… Sve sam probala. I čini mi se da sam od svega uzela pomalo. I danas kad se unervozim, pre spavanja radim vežbu koju sam naučila na autogenom treningu i jednostavno zaspim.

 

Najvažnija stvar bila je da shvatim da moje užasne misli nemaju nikakvu moć. I da nisam jedina kojoj se događaju, samo ih ostali ljudi naprosto odbace kao glupost, a ja od šoka što sam nešto uopšte pomislila, po njima divljački kopam. Kad sam ih odjednom pustila da dolaze i prestala se grčevito boriti i shvatati ih ozbiljno, one su postale nevažne. Danas koljem starice? Okej, može, danas koljem starice. I to me je spasilo.



 

Osećala sam kako izlazim


 

Zadnju ulogu u mom ozdravljenju odigrali su proleće i jedan harmonikaš. Znam, zvuči smešno. Savršeno bistro se sećam tog dana. Izašla sam na ulicu usred posla, sela sam na kafu na terasu kafića, napokon je bio lep dan nakon odvratne, duge zime. Osećala sam sunce kako me greje kad je došao ulični svirač i u sat vremena izređao valjda sto balada. Ja sam samo sedela kao tele, buljila u njega i slušala ga. Doslovno sam osećala kako izlazim iz tela. Kako nestaje sve loše, sve ludo, sve odvratno i ostajem napokon samo ja. Stara ja.

 

Posle sam ga jednom srela u gradu i, iako verovatno nije shvatio ništa što sam mu objašnjavala, zahvalila sam mu. Sad znam da sam očito tada bila spremna biti bolje i on mi je svojom muzikom na tom proletnjem suncu pružio apsolutno savršen trenutak. Napokon sam mogla biti bolje.

 

Danas ima trenutaka kad se bojim da ću opet pasti. Do nedavno sam se još bojala da se približim prozoru jer nisam bila sigurna šta ću učiniti. Još se ponekad bojim da nekim stresnim životnim situacijama nisam dorasla. A onda opet, kad malo bolje razmislim, čini mi se da tek sada jesam.


Izvor: LaBella.life/ Pasarella.rs

Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:

Prirodan izbor za miran san vaših mališana
Odabir pravilne i kvalitetne ishrane kojom ćete omogućiti da vaši mališani utonu u miran san predstavlja izazov za svako...
27
Popularna ruska imena za bebe i njihovo zn...
Jedan od najuzbudljivijih delova iščekivanja bebe je odabir imena. Ako ste trudni, a razmišljate o ruskom imenu za bebu,...
5
Zašto BAŠ rode donose bebe?
Da li je i vas, kao i svu drugu decu donela roda?
4
Majke u Srbiji 5 puta češće doje sinove ne...
Do polovine prve godine života 22 odsto dečaka i svega 3,9 odsto devojčica hranjeni su isključivo majčinim mlekom, rezul...
4





Mama, nikada nećeš zažaliti što imaš još j...
Jer čim tvoje dete dođe na ovaj svet, ono će ukrasti delove tvog srca za koji nisi znala postoje.
Grudi se posle dojenja obese i izgube volumen
Svaka novopečena majka zna da je dojenje jako važno za zdravlje deteta i izgradnju njegova imuniteta, ali isto tako pove...



Anketa

Да сазнате...
пеперутка16

...да носите тројке, шта бисте радили?

Click Here