|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Pre nego što potvrdiš svoju odluku, upoznaj se sa detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (26.04 -30.04.2021) prilikom dolaska na portal prepoznamo i omogućimo ti neometano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvek želiš da odustaneš od takmičenja?
Ringeraja.rs koristi "kolačiće" u cilju pružanja boljeg korisničkog iskustva, praćenja posećenosti i prikaza oglasa. Postavke prihvatanja kolačića podesite u vašem internet pretraživaču.
Nastavkom korišćenja smatra se da se slažete sa korišćenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više.

Dobro pamtim dan kada sam prvi put rekla: „Mama ne može“

Uredništvo portala Ringeraja.rs, 9.8.2023
Dobro pamtim dan kada sam Sari prvi put izgovorila: „Mama ne može“. Pamtim težinu izgovorenih reči i toga kako sam se danima pripremala da prevalim to preko usta – Ne mogu.
Ključne reči:

image
Zato je važno da mama dozvoli da joj neko pomogne, čak i kad ona sama može. Foto: Freepik.com
/11


Popodne kao i svako drugo – završavala sam ručak u kuhinji dok su se one igrale u sobi. Sara je veselo doskakutala do mene i rekla mi:“Mama, nosi me“. Do tada bih je uvek uzimala u ruke i nastavila da kuvam sa njom, zauzimajući neki nakrivljeni položaj kako bih je sklonila od svega potencijalno opasnog sa šporeta. Poza od koje bi me bolela leđa kad bih i samo pomislila na nju. Sa Sofijom koja je već nervozno cvilkala od gladi i umorom koji je vladao svakim delom moga tela, znala sam da je došao taj trenutak. Trenutak za „ne“. Ranije tog dana odlučila sam da Sari kažem „ne mogu“ kada mi nešto bude teško.

Mojoj deci je poznat termin da nešto „ne može“, znaju da nešto „ne bi trebalo“ ili da „nije lepo“. Ali do tada nikada nisu čula da mama nešto ne može.

Udahnula sam duboko i prevalila: “Mišo, ne mogu. Mama ne može“. Par sekundi tišine i osećaj teskobe. Sara me pogledala mirno i otišla nazad u igru.

Iako nije delovala tužno niti razočarano (a to je nešto što ona nikad ne bi prikrila), ja sam se osećala grozno, uverena da sam najgora majka na svetu.

U mom mentalnom sklopu (koji se umnogome promenio dolaskom ćerki na svet) ne postoji nešto što majke ne mogu. Oduvek sam smatrala da su majke svemoćne. Svesna realnosti, jasno mi je da ima majki koje nisu ni zaslužile da ih tako zovu. Ali u mojoj glavi mame sve mogu da urade, pogotovo kada žele.

U mom svetu mame rade i kada ne žele, jer nekad mora i nekad treba. U mom svetu mame su pravi superjunaci. Možda jer imam mamu koja sve može i jer ona ima mamu koja sve može i znam da je i moja baka imala mamu koja je sve mogla…

Mojoj deci je poznat termin da nešto „ne može“, znaju da nešto „ne bi trebalo“ ili da „nije lepo“. Ali do tada nikada nisu čula da mama nešto ne može.

I oduvek sam želela da budem takva majka (čak i pre nego što sam uopšte poželela da stvarno budem majka). Ona koja neće čekati muža da dođe sa posla da bismo išli u šetnju. Ona koja će sama moći da popne kolica sa jedno ili dvoje dece na sprat. Majka koja će nositi svoje dete bila trudna ili ne. Ona koja će iz prodavnice večito vukljati neke cegere i kese jer uvek nešto treba. Mama kojoj neće biti problem da ode sama sa njih dve kod doktora, na dečiji rođendan, na drugi kraj grada. Prevozom, kolicima, uz pomoć nosiljki, ruku, nogu. Mama koja će umeti da ostane sama sa njih dve kada je muž na putu. Koju neće kočiti to što nije vozač, što nema lift do stana, što u zgradi nema mesta za kolica. Mama koju ništa neće sprečavati da sama sa svojom decom ode gde treba i gde želi.

Još od rođenja jedne, pa druge ćerke i sa ovakvom postavkom stvari nije trebalo da prođe puno vremena – deca su znala, a okolina polako prihvatila da mama može sve i da može sama. I to je polako, ali sigurno postajala naša konstanta.

Drugi oko mene, uključeni u život moje dece, polako su se povlačili, a ja sam svaku novu situaciju prihvatala u maniru „Ne moraš ti, ja ću. Mogu sama. Stvarno nema potrebe da pomognete“. Izgovarala sam olako. Drugi nisu imali potrebe, a ni ja ih zapravo nisam puštala da pomognu, da se uključe. Zašto da mi pomognu kad mogu? Kada moram da mogu, jer – ja sam mama.


A koliko traje to da mama može sve (skoro) sama, shvatila sam posle dosta meseci kada sam od mame superheroja ponosne na sebe, postala umorna i džangrizava mama koju otkidaju leđa i ruke joj se tegle do zemlje. Mama koja se u svakom smislu zapustila i zaboravila na sebe. Mama koja sve može, a koja je time delimično decu vezala samo za sebe i time ih sputala.

Moje umorno i zapušteno lice u ogledalu nije mi bio dovoljan znak da nešto promenim. Alarm je počeo da zvoni kada sam počela da uviđam da radim protiv svoje dece. Bila sam njihov superheroj i to veliko breme sam im okačila oko vrata. Jer kada je mama superhroj koji sve može, u dečijim očima niko drugi ne može ništa dovoljno dobro.

U životima moje i većine drugih deca postoje i drugi ljudi osim mame. I, iako svi oni nisu mama, i možda ne umeju da urade isto kao mama, umeju da urade to dovoljno dobro. A, verujte, ponekad mogu i bolje, pogotovo kad je mama umorna i ne može više.

I zato je važno da mama ponekad kaže svojoj deci da ne može. Zato je važno da mama dozvoli da joj neko pomogne, čak i kad ona sama može.

Ja još uvek učim sebe da kažem „ne mogu“ onda kada to osećam. Ne zato što u tom trenutku ne bih mogla još malo da se potrudim oko svoje dece.

Nego zato što kad ja mogu – niko drugi ne može.


Autor teksta: Jasmina Dražić

Izvor: Zelenaucionica

Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:

Vaspitačica: Uvedite kamere u vrtiće da vi...
Možda bi kamere svima pokazale kako je biti majka, vaspitačica, prijateljica, spremačica, čuvarica, glumica, medicinska ...
13
Hristos Voskrese!
Nek vam Hristovo vaskrsenje donese sreću, ljubav i blagostanje. A uskršnje prvo jaje sve ono što vam nedostaje.
6
Poremećaj protivljenja i prkosa kod dece
Gotovo sva deca povremeno ispoljavaju simptome prkosnog ponašanja i da se suprotstavljaju autoritetu. Prkos, gnev ili ne...
5
Kao majka dečaka mislim na vaše ćerke, dok...
Odbijam da napuste moju kuću misleći da su jači pol. Ipak, želim da ih ohrabrim da budu što jači. Ali i nežni takođe. Ka...
4





"Kad će drugo" i šta to koga ima d...
Zašto se većina roditelja jedinaca susreće sa ovim pitanjem? Uz obavezno "SAMO JEDNO dete?"
BUDUĆE VOĐE: 7 osobina prolećnih beba
Zima, proleće, leto ili jesen ... Da li znate da godišnje doba utiče na našu ličnost? Mnoga istraživanja pokazala su kak...



image
dudas
Ima li koga da ga grlo boli? Otvorite Apis goli! Prsnite me 2, 3 puta, nije fol-nestaće bol!
"Dobro veče, od sad ovde nema zime, Imuno je moje ime. Vitamini, minerali-sve staje u gutljaj mali. Popij mene, mala vilo, nazdravlje ti bilo!" "Imaćemo još jednog gosta, pomoći će vili dosta. Evo ga, tu je"-Imuno reče. "Uđi, uđi, druže moj, dobi li protiv kašlja boj?" "Znaš, Imuno-Broncamil se smeška, kakva je to borba teška. Uspeo sam, za kašalj sam tata mata!" I odjednom neko pokuca na vrata. "Ima li koga da ga grlo boli? Otvorite Apis goli! Prsnite me 2, 3 puta, nije fol-nestaće bol!" Istina je sve što kaže Apis gola, jako brzo rešiće vas bola. "Gde li nam je Fitobalm, kud se dede, ne videh ga od prošle srede? "Sad će doći"- Imuno reče. "Ima li šta od zapušenog nosića preče?" "Kuc, kuc, stigao sam"- Fitobalm se javi. "Mala vilo, odmah me pod nosić stavi. Jel osećaš borovine moć? Sada lepo diši i spavaj, laku noć!" I tako Pharmalife družina ova isprati vilu u carstvo snova.  Više >>
image

Anketa

Нос.
пеперутка16

Како чистите нос мале деце?

Click Here