|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Pre nego što potvrdiš svoju odluku, upoznaj se sa detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (26.04 -30.04.2021) prilikom dolaska na portal prepoznamo i omogućimo ti neometano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvek želiš da odustaneš od takmičenja?
Ringeraja.rs koristi "kolačiće" u cilju pružanja boljeg korisničkog iskustva, praćenja posećenosti i prikaza oglasa. Postavke prihvatanja kolačića podesite u vašem internet pretraživaču.
Nastavkom korišćenja smatra se da se slažete sa korišćenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više.

Ništa joj nije. Zdrava je. Majka ju je ostavila

Srbijanka Stanković, 12.11.2018
Mene je danima boleo njen sluđeni pogled i ona kesa bombona što ju je stiskala, stiskala, stiskala. A sve umesto da zagrli njega, svoje dete.
Ključne reči:

image
/11


 

Bojan je bio drugi. Najstariji, Jovan, već je bio u gimnaziji, a najmlađa i najslađa Beka (da, dali su joj ime Beka!) bila je u mlađim razredima i učiteljica joj, prema strogim uputima njenog oca, nije dala tih dana da izlazi napolje. Bila je to strašna nedelja. Svi smo sedeli na prozorima i čekali da se Bojanova mama ponovo pojavi. Svi smo se nadali da se to ipak neće desiti.
Bili smo deca i nije nam bilo jasno: kako je moguće da mama ostavi svoju decu? Bilo je to devedesetih, u vreme inflacije, sankcija i ostalih čudesa, kad je sve nenormalno bilo normalno. Ali u našem malom gradu i u našim još manjim glavama to je bilo nezamislivo: Ko na svetu dopušta takve stvari? Da odrastaš bez mame?
***
– Danas sam na poslu hranila bebu staru šest dana – rekla je moja sestra.
– Stvarno? Otkud kod tebe na odeljenju? Tako mala? Šta joj je?
– Ništa joj nije. Zdrava je. Majka ju je ostavila.
– Kako ostavila?
– Tako lepo. Rodila je i otišla iz porodilišta kući, a nju ostavila. Oni je preneli kod mene na Dečje, pa će ovi iz Socijalnog doći po nju.
– Tek tako?
– Šta tek tako?
– Pa… Ostavila?
– Ostavila – uzdahnula je moja sestra i srknula kafu.
Nisam danima smela ništa da je pitam. Ni ko je, ni odakle je, ni šta se dalje događa. U srce su me kljucale reči:
Ništa joj nije. Zdrava je. Majka ju je ostavila.
Jednom sam gledala prilog o tome kako se medicinske sestre u najvećoj dečjoj klinici u Beogradu noću pretvaraju u stražare. Motre na mame bolesne dece. Da ne pobegnu. Bez svog deteta. Od svog deteta. Od te sudbine. Jedna sestra u tom prilogu je rekla: „Mi ne znamo zašto se to događa. Pretpostavljamo da im se smuči takav život. Jer to je mučenje, zaista.“
Bila sam ljuta, besna, užasnuta.
Kako mama može da ostavi svoje dete? Kome ga ostavlja? I šta je s tim detetom? Kome će ono biti dobro – ako nije onoj koja ga je rodila? Bila sam devojka, a ne mama i nisam razumela.
Rodiš ga i ti, koja si mu najpotrebnija, ti ga ostaviš. U bolnici. U pola noći. Dok je medicinska sestra u toaletu.
– Kako je sada bebica? Je l’ i dalje kod tebe na odeljenju?
– Nije. Jutros su došli po njega.
– Po njega? Dečak je? A kako se zove?
– Pa… Nikako. Nema ime – moja sestra je progutala knedlu. – Kažu da mu je mama maloletna. Da su je naterali da ga ostavi. Ne znam.
Naterali su je. I sada nema maženja, nema poljupca za laku noć, nema „mama, ljubi da prođe“, nema roditeljskog sastanka, grdnji i osmeha, češljanja, kupanja i doručka. Ona ga je rodila, ali ona nije njegova mama. On nema mamu.
Dugo smo se bez reči gledale. Jer smo obe znale: ubile bismo za svoju decu. Nema toga ko bi nas „naterao na nešto“.
***
Nekako tih dana srela sam Bojana. Ide sa trudnom ženom ruku pod ruku. Srećan, čini se pomalo zamišljen. Ceo čovek. Mahnuo mi je s druge strane ulice. I na trenutak, samo jedan, videla sam onog dečaka i njegov prestravljen pogled koji luta po nama da se ne bi zaustavio na plavom blejzeru.
– Nije ona mene ostavila – rekao mi je – Ona je mene izdala. Majke ne izdaju svoju decu. Zato su majke. Tako da… Ništa.
Iza tog „ništa“ u školskom dvorištu je i dalje stajalo zbunjeno dete koje samo želi da zagrli svoju majku. Dete koje umesto zagrljaja kaže:
– Vi ste nešto pogrešili. Ja nemam mamu.

Bojan je bio drugi. Najstariji, Jovan, već je bio u gimnaziji, a najmlađa i najslađa Beka (da, dali su joj ime Beka!) bila je u mlađim razredima i učiteljica joj, prema strogim uputima njenog oca, nije dala tih dana da izlazi napolje. Bila je to strašna nedelja. Svi smo sedeli na prozorima i čekali da se Bojanova mama ponovo pojavi.

 

Svi smo se nadali da se to ipak neće desiti.
Bili smo deca i nije nam bilo jasno: kako je moguće da mama ostavi svoju decu? Bilo je to devedesetih, u vreme inflacije, sankcija i ostalih čudesa, kad je sve nenormalno bilo normalno. Ali u našem malom gradu i u našim još manjim glavama to je bilo nezamislivo: Ko na svetu dopušta takve stvari? Da odrastaš bez mame?***

– Danas sam na poslu hranila bebu staru šest dana – rekla je moja sestra.
– Stvarno? Otkud kod tebe na odeljenju? Tako mala? Šta joj je?
– Ništa joj nije. Zdrava je. Majka ju je ostavila.
– Kako ostavila?
– Tako lepo. Rodila je i otišla iz porodilišta kući, a nju ostavila. Oni je preneli kod mene na Dečje, pa će ovi iz Socijalnog doći po nju.
– Tek tako?
– Šta tek tako?
– Pa… Ostavila?
– Ostavila – uzdahnula je moja sestra i srknula kafu.

 

Nisam danima smela ništa da je pitam. Ni ko je, ni odakle je, ni šta se dalje događa. U srce su me kljucale reči: Ništa joj nije. Zdrava je. Majka ju je ostavila.
Jednom sam gledala prilog o tome kako se medicinske sestre u najvećoj dečjoj klinici u Beogradu noću pretvaraju u stražare. Motre na mame bolesne dece. Da ne pobegnu. Bez svog deteta. Od svog deteta. Od te sudbine.

 

Jedna sestra u tom prilogu je rekla: „Mi ne znamo zašto se to događa. Pretpostavljamo da im se smuči takav život. Jer to je mučenje, zaista.“Bila sam ljuta, besna, užasnuta.

 

Kako mama može da ostavi svoje dete? Kome ga ostavlja? I šta je s tim detetom? Kome će ono biti dobro – ako nije onoj koja ga je rodila? Bila sam devojka, a ne mama i nisam razumela.

 

Rodiš ga i ti, koja si mu najpotrebnija, ti ga ostaviš. U bolnici. U pola noći. Dok je medicinska sestra u toaletu.
– Kako je sada bebica? Je l’ i dalje kod tebe na odeljenju?
– Nije. Jutros su došli po njega.
– Po njega? Dečak je? A kako se zove?
– Pa… Nikako. Nema ime – moja sestra je progutala knedlu. – Kažu da mu je mama maloletna. Da su je naterali da ga ostavi. Ne znam.

 

Naterali su je. I sada nema maženja, nema poljupca za laku noć, nema „mama, ljubi da prođe“, nema roditeljskog sastanka, grdnji i osmeha, češljanja, kupanja i doručka. Ona ga je rodila, ali ona nije njegova mama. On nema mamu.

 

Dugo smo se bez reči gledale. Jer smo obe znale: ubile bismo za svoju decu. Nema toga ko bi nas „naterao na nešto“.***

 

Nekako tih dana srela sam Bojana. Ide sa trudnom ženom ruku pod ruku. Srećan, čini se pomalo zamišljen. Ceo čovek. Mahnuo mi je s druge strane ulice. I na trenutak, samo jedan, videla sam onog dečaka i njegov prestravljen pogled koji luta po nama da se ne bi zaustavio na plavom blejzeru.
– Nije ona mene ostavila – rekao mi je – Ona je mene izdala. Majke ne izdaju svoju decu. Zato su majke. Tako da… Ništa.
Iza tog „ništa“ u školskom dvorištu je i dalje stajalo zbunjeno dete koje samo želi da zagrli svoju majku. Dete koje umesto zagrljaja kaže:
– Vi ste nešto pogrešili. Ja nemam mamu.

 

Izvor: lola

Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:

10 stvari koje treba da URADITE SA PORODICOM
Ako ne možete da se setite kada ste poslednji put ručali zajedno sa svojom porodicom i zajedno proveli dan, vreme je da ...
4
HOTEL "FONTANA" - na raskrsnici lj...
Dođite i doživite nezaboravne trenutke i kreirajte najlepše porodične uspomene koje će vas uvek podsećati na ljubav, sre...
4
Majčinstvo je teško
Majčinstvo je teško, ali ne onako kako sam zamislila.Uvek sam bila iznenađena kad čujem nove mame kako uzvikuju: "Misli...
3
Percepcija se promeni kada dobijete dete, ...
Stvari zbog kojih smo najčešće osuđivali druge roditelje (sve dok i sami nismo postali roditelji)...
3





Kada ste svom partneru pred decom rekli „V...
Naučimo našu decu šta je ljubav kako bi ovaj svet bio lepše mesto, najpre za njih same. Neka ta slika ljubavi u njihovim...
Izvini što sam galamila na tebe
Izvini što sam galamila na tebe iz svih onih razloga kojih se više ni sjetiti ne mogu, a ti ih se sigurno sjećaš, jer ka...



image
tacatic
Živi i zdravi svi bili i uz Pharmalife proizvode se svi lepo izlečili, kao i mi.
Fitobalm smo kupili odmah po izlasku iz porodilišta i koristim ga i danas nakon tri godine, uvek kad je pri kraju kupujem novi da bude pri ruci. Sirup sa cinkom IMMuno smo koristili sa navršenih godinu dana, sve je tako brzo prošlo, zbog povratka na posao i polaska u vrtić želela sam da pomognem svom detetu i ojačam mu imunitet, da nas malo zaobiđu virusi, mislim da je jako dobar sirup i da nam je dosta pomogao. Da li imma veze ili ne, jako brzo smo prešli na adaptirano mleko, puno problema sa stolicom i Isilax nam je takođe bio preko potreban, takvo olakšanje, znaju mame koje su imale problema kod dece. Sve pohvale sa naše strane, a da ne zaboravim i Apis Gola sprej za grlo, najbolji i najukusniji i olakšanje nakon prvog prskanja, lakše se guta i diše! Hvala sto ste tu za nas!  Više >>
image

Anketa

Да сазнате...
пеперутка16

...да носите тројке, шта бисте радили?

Click Here