|      
Želiš da odustaneš od takmičenja?
Pre nego što potvrdiš svoju odluku, upoznaj se sa detaljima.
Ukoliko potvrdiš odustajanje, na tvoj računar ćemo automatski ubaciti cookie, koji će nam omogućiti da te tokom takmičenja (26.04 -30.04.2021) prilikom dolaska na portal prepoznamo i omogućimo ti neometano korišćenje portala, bez prikazivanja ikona Ringerajinog sponzora, odnosno kontrole uz desni rub ekrana.

Istovremeno, oduzećemo ti sve prikupljene bodove, čime se na žalost gubi pravo za osvajanje nagrade.

Da li još uvek želiš da odustaneš od takmičenja?
Ringeraja.rs koristi "kolačiće" u cilju pružanja boljeg korisničkog iskustva, praćenja posećenosti i prikaza oglasa. Postavke prihvatanja kolačića podesite u vašem internet pretraživaču.
Nastavkom korišćenja smatra se da se slažete sa korišćenjem kolačića u navedene svrhe. Za nastavak kliknite "U redu".   Saznajte više.

Vekilica: Moja porođajna priča

Uredništvo portala Ringeraja.rs, 15.5.2011
Pomislim, rano je, tek je 36 nedjelja, ima jos vremena. Ali nema! Poradjam se! Pozovem sestru, vec je prosla ponoc, bolovi su jaci ali podnosljivi. Moj ljekar stize u smjenu rano ujutru i odmah me pregleda. Kaze - pravac sala, hitan carski rez.

image
/11


 

DETALJI
 
Ringerajin korisnik: Vekilica

 
Datum: 08.01.2009. i 16.09.2010.
 

Tip porođaja: carski rez (oba puta)
 
Broj dana u porodilištu: 5 (prvi put) i 4 (drugi put)

Porodilište: GAO Krusevac

Ocena porodilišta: 5
 
Komentar ocene: Sve pohvale za porodiliste a posebno za divno osoblje na odjelu Humane reprodukcije
 


PRIČA O MOM POROĐAJU
 

 

 

Dugo mi je trebalo da nadjem vremena da ostavim trag na Ringeraji kojoj dugujem zahvalnost za sve svoje trudnicke nedoumice i sto sam preko Ringeraje upoznala Mariju 32 koja mi je bila od ogromne pomoci pred kraj moje druge trudnoce.
 
Moja prica ide ovim tokom...
Zeljela sam bebu i iscekivala sam dvije crtice svaki mjesec i gle cuda - ta zelja mi se konacno i ostvarila. Odlazim kod ljekara u gradu u kojem zivim (to nije Beograd) i ljekar mi potvrdjuje trudnocu. I opet cudo - ocekujem BLIZANCE. Pomijesala se sreca sa strahom jer to zaista nisam ocekivala. Muz je bio presrecan, nasi roditelji takodje, kumovi, ma svi... U 12 nedjelji trudnoce pocinju problemi - iznenadno krvarenje, zbog cega sam morala da lezim u bolnici. Hematom je bio u pitanju. Nakon par dana, pustena sam kuci, da mirujem, da se odmaram. Tako sam i radila. Isla sam redovno na kontrole i u 16 nedjelji po savjetu mog tadasnjeg ljekara koji mi je vodio trudnocu od pocetka i kome sam bezgranicno vjerovala, uradim amniocentezu. Kada sam pitala zasto mi to radi, njegov odgovor je bio - blizanacka trudnoca, to tako treba. Ja neiskusna, uplasena ali i dalje vjerujem svom ljekaru. Subota, 16.avgust 2008. odlazim u bolnicu na zakazanu amniocintezu. Dobijam kontrakcije (16 nedjelja trudnoce) :-(((, daju mi nesto za smirenje i RADE MI AMNIOCENTEZU. Zbog kontrakcija nisu mogli odmah da izvuku plodovu vodu nego su me 4 PUTA UBADALI U STOMAK, po 2 puta za svaku bebu (bili su dvojajcani blizanci). Kazem BILI!! Ostavljaju me u bolnici da odlezim i predlazu da ostanem jos par dana kako bi pratili moje kontrakcije. U srijedu, 20. avgusta ljekar me poziva na ultrazvuk. Kao i svaki put kada idem na ultrazvuk, opustena sam, mirna i jedva cekam da mi pusti da cujem dva malena srca mojih bebirona. Ovaj put se culo samo jedno!!!
Ljekar u panici, zove drugog ljekara, konsultuju se, tiho pricaju a ja ih uporno prekidam i postavljam samo jedno pitanje - sta se desava doktore???? Odgovor je glasio: srce jedne bebe ne kuca, beba vise nije ziva!!!! Sok i nevjerica, strah i panika i moj vrisak na hodniku bolnice! Daju mi nesto za smirenje, vracaju me u sobu i pitam sta ce biti dalje? Kaze, saljemo te hitno za Beograd, mi nista drugo ne mozemo. Pakujem svoje stvari i vristim, cupam kosu, zovem muza, on se stvorio u roku od 2 minuta. Unose me u auto hitne pomoci i putujemo za Beograd. Put je trajao oko 2,5 sata, stigli smo u vecernjim satima, prima me dezurni ljekar, obavljaju sve preglede i smjestaju me u sobu, na odjeljenje Humane reprodukcije. Usput cujem muza kako ih sa strahom u glasu pita sta ce dalje biti a oni mu odgovaraju da cu morati da lezim i to je sve. Muz je jos par dana ostao u beogradu kod rodbine i obilazio me u vrijeme posjeta, razgovarali smo, plakali i - NADALI SE da cemo spasiti bar jednu bebu. U tim, za mene do tada najtezim trenucima u zivotu, donosim odluku da cu da se borim za svoju bebu i da cu biti hrabra. A takva sam i bila... Narednih nekoliko mjeseci mi je bilo zaista tesko, bila sam u bolnici cijelo vrijeme, samo mi je muz dolazio u posjete (jer sam tako ja zeljela). Nisam bila psihicki pripremljena da razgovaram sa majkom, prijateljima... samo sa muzem. Nisam zeljela da me gledaju u takvom stanju, nisam smjela da ustajem iz kreveta osim do toaleta ili na pregled. Svaku noc sam se uspavljivala misleci na moju bebu koja je rasla u mom stomaku ali i na drugu koja je do kraja bila u mom stomaku ali koja vise nije rasla. Kako je vrijeme prolazilo, navikavala sam se na bolnicke uslove zivota, stekla sam prijateljice do groba koje su prolazile kroz slicne muke kao i ja i ... brojale smo dane, sate i minute zajedno. Cekale smo ono najvaznije - nase srecice. I docekale...
Bozic, 2009. Bila sam tuzna jer nisam sa svojima, svi su me zvali, dugo smo pricali i plakali, bilo mi je jako tesko. Oko 19:00 osjecam neke bolove u stomaku, znam to su kontrakcije. Pomislim, nije mi prvi put da ih osjetim, proci ce. Ali ne prolazi, samo su jos jace. Pomislim, rano je, tek je 36 nedjelja, ima jos vremena. Ali nema! Poradjam se! Pozovem sestru, vec je prosla ponoc, bolovi su jaci ali podnosljivi. Moj ljekar stize u smjenu rano ujutru i odmah me pregleda. Kaze - pravac sala, hitan carski rez. Pozovem muza i kazem mu da polako krene prema Beogradu, da se poradjam. I da se ne brine. Iskljucim telefon, prenesem svoje stvari u apartman i krenemo u operacionu salu. Osjecanja su se pomijesala, sreca i strah. Pripremaju me za operaciju, nesto me pitaju, ja im odgovaram ali se ni danas ne sjecam o cemu smo pricali. Legnem na sto, tiho se pomolim u sebi i zaspim.
Budi me sestra iz anestezije. Kaze beba je dobro, rodjena u 12:00, 3400 kg i 49 cm, djevojcica. Kazem hvala Bogu! Pita me da li zelim da vidim i drugu, rodjenu u 12:01, kazem da ne mogu, nesto potpisujem uz pomoc sestre, prebacuju me na drugi sto i odvoze u intenzivnu njegu. Muz pristize, ljubi me, srecan i uplakan, vidio je bebu. Pokazuje mi snimak, ona onako sva crna i cupava, mamina cupavica mala :-) Prebacili su je na drugo odjeljenje, morala je malo u inkubator ali sve je bilo OK. Nakon 24 sata, prebacuju me u apartman, i tada je sve bilo lakse. Drugi dan, jedna divna sestra me odvozi u kolicima da vidim svoje malo cudo za koje sam se tako jako borila. Vidim je kako spokojno spava, placem od srece, isplatile su se sve mamine muke. Nisu mi je donosili u apartman jer je u tom periodu bio rasiren virus gripe ali me muz odvozio kod nje i vracao nazad. Lagano sam se oporavljala, ustvari nista me nije ni boljelo, sve muke su prosle prvi put kad sam je vidjela.
5. dan od porodjaja, doktor me pregledao, rekao da je sve u redu, beba je bila super, muz i kuma su dosli po nas i otisli smo svojoj kuci. Bila je Srpska Nova godina, vatromet u nasem gradu, pa sam se znala nasaliti da to nije zbog Nove godine, nego zbog nas dvije :-) Sada moja djevojcica ima 2 godine i 2 mjeseca i jedno je divno, lijepo i pametno stvorenje.
Nalaz amnicenteze je stigao mjesec dana nakon mog prebacivanja u bolnicu u Beograd. Trebala sam da rodim dvije potpuno zdrave djevojcice ali greskom ljekara, koji je predlozio nepotrebnu amniocentezu i zbog nestrucnosti onog koji je obavio, rodila sam samo jednu. Nalaz obdukcije druge bebe je pokazao da je beba bila potpuno zdrava ali je u toku amnicenteze probijena njena posteljica i prekinut dotok krvi u plod...
 
Mjesec dana nakon cerkicinog prvog rodjendana, test pokazuje dvije crtice. Tako sam zeljela i tako je trebalo biti. Zeljela sam nadoknaditi gubitak, koji me je svaki dan prozdirao. Naravno, muz ponovo presrecan, zovemo mog ljekara u Visegradskoj koji mi je vodio i prethodnu trudnocu i porodio, zakazujemo pregled, odlazimo u BG i on potvrdjuje trudnocu. Ovaj put - jedna beba. Srecni smo, svi su srecni oko nas. Trudnoca nije bila bas lagana, strogo mirovanje, ali kod kuce, lijekovi. Imala sam veliku pomoc svoje i majke mog muza. One su se uglavnom brinule oko cerkice, muz je radio i vrijeme je prolazilo. Jednom mjesecno sam odlazila u Beograd na kontrolu sve do 03.septembra. Ostavljaju me u bolnici, na odjeljenju Humane reprodukcije. Imala sam kontakcije pa nisu zeljeli da rizikuju da se vozim do Beograda i nazad jer je termin bio 30 septembar. Bila sam mirna, u sigurnim rukama. Jedino sto mi je moje malo zlato uzasno nedostajalo ali sam znala da cu uskoro kuci, da cu joj donijeti BATU pa sam bila spokojna i cekala.... I opet, docekala. 06. septembra, 2010. godine, konzilijum je odlucio da se treba uraditi carski rez u 38. nedjelji, tacnije 16.septembra, osim ako prije toga krene porodjaj, onda idem na hitan carski rez.
Muz me je obilazio, dolazio kad god je bio u mogucnosti, cerkica je bila kod baka (zivjele bake!!!), bila je zadovoljna i srecna ali, kako su mi kasnije rekli, pitala je za svoju majkicu svakodnevno. Kada sam mogla skupiti snage, zvala sam je i pricala s njom (veoma rano je propricala, vec sa godinu dana), ali sam i svaki nas razgovor otplaka, jednostavno- nedostajala mi je.
U medjuvremenu, ja sam se odmarala, upoznala nove prijateljice, caskala smo, razmjenjivale iskustva i - ponovo brojale dane.
15. septembra, moj muz je dosao u Beograd, mene su taj dan poceli pripremati za operaciju. S obzirom da sam jaaako dobro upoznala sve sestre i doktore sa odjeljenja (osjecala sam se skoro kao i kod kuce), dopustili su mom muzu da dodje navece, da se ispricamo, dogovorimo i da mi on malo "ubije" vrijeme jer sam znala da noc prije operacije uopste necu spavati. Ne zbog straha, nego zbog uzbudjenja sto cu po drugi put postati mama, sto cu svojoj princezi roditi malog batu a i zbog toga sto sam znala da se blizi dan kada cemo ponovo svi biti na okupu, samo sa jednim clanom vise:-) Dovoljno za ne spavati, zar ne? Muz i ja smo dugo sjedili, pricali, sestre su mi dozvolile da cak i jednu kaficu popijem, mada sam taj dan bila bez hrane i pica zbog operacije.
Sledece jutro sam srecna docekala doktora, bila sam spremna. Muz je rano dosao, nije ni on spavao. Vidjela sam strah u njegovim ocima ali mu to nisam rekla. Samo sam mu ponavljala da se ne bojim, da ce sve biti u redu, jer sam zaista imala ogromno povjerenje u svog doktora kao i u kompletnu ekipu koja se pripremala za moju operaciju. Pozvali su me u salu, bilo je oko 09:00 ujutru, odmah nakon vizite. Muzu sam predala stvari u hodniku, poljubila ga i jos jednom mu ponovila da ce sve biti u redu. A tako je i bilo. Legla sam na sto i zaspala. Sestra me budi i kaze, cestitam, rodili ste divnog sina, u 10:05; 3.150kg i 50 cm, sve je u redu, beba je super, operacija je odlicno prosla. Na izlasku iz sale, docekao me muz, presrecan, poljubio me i rekao da je vidio bebu, da je presladak i da je isti kao i njegova seka kada se rodila. Zaplakala sam...
Poslije pola sata donijeli su mi bebu u sobu i stvarno - jaaako je licio na svoju sestricu, poljubila sam ga a potom su ga ponovo odnijeli u box. Narednih par dana sam se lagano oporavljala, bebu su mi donosili nekoliko puta u toku dana na podoj, bila sam presrecna i zadovoljna. U bolnici smo ostali jos 3 dana, ja sam odlicno podnijela operaciju a i sam oporavak je kratko trajao, krace nego prvi put, sve je nekako doslo na svoje, sve su se kockice slozile.
Cetvrti dan nakon operacije, opet kuma i moj muz dolaze po nas, pakujemo bebicu i idemo kuci. Ovaj put nas ne docekuje vatromet ali nesto vece i ljepse od toga - moja cerkica. Donijeli smo joj njenog malog batica, bila je malo zbunjena i stidljiva i pomalo ljubomorna ali ubrzo je sve doslo na svoje. Sada ga voli, kako ona kaze "do neba i ne da ga nikome". Sada smo jedna srecna, zdrava i lijepa porodica, potpuna ispunjena u svakom smislu. Teski dani su iza nas ali nam je savjest cista. Hvala mom doktoru Vukolicu i svom medicinskom osoblju Humane reprodukcije sto su mi pomogli da budem ziva, zdrava i srecna zena , okruzena ljubavlju svoje djecice, muza, porodice i prijatelja.
 
Ovako, doktoru koji je zbog nekog svog hira ili pohlepe za parama unistio jedan zivot i onom koji je iz nestrucnosti tome doprinjeo, ostavljam neka i oni napisu neku svoju pricu. Njihova prica se nikada ne bi mogla nazvati "moja porodjajna prica", vama ostavljam da razmislite kako bi se mogla zvati.
 
Sudbina je htjela da umjesto dvije djevojcice imamo djevojcicu i djecaka i srecna sam - srecna sto ih imamo i zahvalna. Zahvalna Bogu, svom doktoru Vukolicu i Humanoj reprodukciji. I zahvalna svom muzu koji me je hrabrio i pomogao da lakse preguram teske dane koji su iza nas. Znali smo za sta se borimo i u tome smo uspjeli. ZAJEDNO!!!
 
Danas, kada moja cerkica ima 26 mjeseci a sin 6 mjeseci, uzivamo u svakom novom danu. Igramo se, radujemo a vrijeme leti... Pisem im radosnice, cuvam njihove male stvari, prve poklone, cestitke, narukvice iz bolnice.... i jos dosta toga. A na zadnjoj strani njihovih radosnica ce biti i ova prica. Neka znaju da je trebao biti jos neko...

 

 

 
Želite da nam pošaljete svoju porođajnu priču?
Pročitajte kako - na forumu Porođajne priče!
 

Klikni “Like” i dodaj svoj komentar na članak:

Da li je opasno indukovati porođaj?
Zvanično, indukcija porođaja se preporučuje samo u određenim okolnostima, kao kada žena ima medicinsko stanje koje nju i...
10
Za moju tek rođenu, preminulu devojčicu
Tužna, pretužna priča majke kojoj je beba preminula u stomaku! Ujedno i apel svim roditeljima da prihvate sve neprospava...
5
10 obaveznih fotografija za buduće mame!
Naravno da ćete biti preokuprani fotografisanjem kada beba stigne, recimo od par stotina do par desetina stotina fotogra...
4
Biseri trudnica: O čemu li razmišljaju na ...
U tekstu ćete pronaći šaljive misli koje najčešće prolaze kroz glavu svakoj trudnici kada počnu kontrakcije!
4





DOKTORE, RECITE MAJCI ISTINU
Iako je dužnost svakog lekara da ukaže ako uoči bilo kakva odstupanja prilikom pregleda, a pravo svake majke da odluči d...
Za moju tek rođenu, preminulu devojčicu
Tužna, pretužna priča majke kojoj je beba preminula u stomaku! Ujedno i apel svim roditeljima da prihvate sve neprospava...



Anketa

koje ime dati
sandrina

koje ime dati curici

Lana (40%)

Elena (34%)

Dunja (26%)


Ukupan broj glasova: 231

Hvala za glasove. Glasao/la si za sve aktuelne ankete. Izradi svoju anketu!
Click Here