peca
|
IZVORNA PORUKA: JAmy Vidim da ova tema nije odavno posjecivana,al ja moram da je osvjezim i da trazim pomoc i savjet od vas. Ja skoro od pocetka trudnoce,a posebno sada kada se blizi kraju,postala sam psihicki bolesnik zbog strahova koji me nikada ne napustaju,cak ni kad spavam(tad mi se javljaju u vidu nocnih mora). Svi moji strahovi se svode na jedno-Da li je sa bebom sve ok?Ovo pitanje postavim sebi milion puta dnevno,i kao odgovor svaki put osjetim noz u srcu(al bukvalno me tako probode)pomisao da nesto nije kako treba Ja se trudim da bjezim od takvih misli,ali uzalud...tako jos vise ubijedim sebe da je ovo neki instikt,i da moj strah ima ralog ...a onda mi naravno bude jos gore.Ne volim da pricam o bebi kako ce da se rodi,ne zelim da smislim ime unaprijed,da nesto kupim....kad god osjetim da sam srecna sto cu je uskoro vidjeti iz glave me nesto opomene,i onda kazem sebi ''ne smijem da se radujem,da vidimo prvo hoce li sve biti kako trebA''...Na neki nacin,zabranila sam sebi da budem srecna!!! POMOC!!!!Jesam li ja nenormalna ili je jos neka od vas bila ovako ubijedjena u razne gluposti,pa je na kraju ispalo sve dobro???? Ja sam bila slicna ponekad kao ti, posebno posle dva spontana koja sam imala, jedan u trecem, jedan u sestom mesecu.... imala sam u pocetku presije, samo da udjem u cetvrti, smiricu se, to se naravno nije desilo... pa je onda bilo, samo da udjem u sedmi, to se ni tad nije desilo, nisam se smirila, pa sam pricala, joj samo da se porodim, dA je vidim, da se uverim, i ja sam bila opterecena do te mere da sam imala nocne more, sto se u stvari samo nastavlja opterecenje preko dana, cime danju opteretis mozak to se nastavlja i u snu samo u cudnijem, ponekad groznijem obliku... posle kontrole kad cujem da je sve ok, ne verujem, kao da podsvesno trazim nesto da nije ok. Tesko je to, potpuno razumem sta pricas i kako se osecas Ja ako je ne osetim da se pomera, ako me ne sutira danas kao sto je juce, odma milion misli uglavnom crnih u glavi... a kamoli nesto drugo. Ni ja nisam htela nista da kupujem unapred, ime nije imala kad se rodila, jedino sam popustila sa mm, a to zbog njega pa smo kupili pelene tetra i svedske, jer smo naleteli na jeftine, to je bilo da njemu udovoljim, ali nisam bila srecna zbog toga. A kada sam usla u deveti, i shvatila da palamudim, i da cu se uskoro poroditi, a da nemam nista za bebu, i da ne mogu ni nakoga da racunam sem na sebe, kao i da to dete nece moci da racuna ninakoga sem mene, iako ih ima jos, uozbiljila sam se, rekla sam, furamo mi [pa sta bude, nista ja tu mnogo ne mogu promeniti, samo sebi mogu a i njoj da napravim gore muceci svoj mozak, a mozak je cudo, u sta sebe covek moze da ubedi, to ne moze niko... Mene su takve misli prosle, i bas se trudim da ne razmisljam negativno, mislim da ce i tebe to proci, posebno kad se porodis, jeste da ce ti tad nedoumice biti jos vece, kad je ono zivo bice pored tebe a ne u tebi, pa da li je sve ok, da li dobro radim ovo ono.... Uzivaj u svojoj trudnoci, i ne opterecuj se nimalo, sve ce to biti u redu, maltretiranjem sebe nista neces postici ni promeniti, moze samo tebi da bude gore, razmisljaj o lepim stvarima koje vas cekaju ako ti znaci uvek mozes da porazgovaras sa nama, da podelis svoje nedoumice, strahove, ja sam pred kraj zauzela neki totalno drugaciji stav od onog koji me je pratio tokom trudnoce, i zao mi je sto sam se tako kasno trgnula, malo sam uzivala u svojoj trudnoci, ali boze zdravlja ispravicemo to
|