Cijelu trudnoću sam se pitala da l ću opet prepoznati porođajne bolove i da l ću ga voljeti kao Doru, blesava sam bila. Odgovor je veliko DA na oba pitanja.

Šestog jula naveče sjedim sa mamom i mužem i govorim samo da se sutra ne porodim, ako krene reći ću doktoru da zašije do prekosutra. Odlazim u krevet i ne mogu da zaspim, oko pola 12 me počinje boliti stomak. Gledam na sat, prošla ponoć a bol je i dalje tu. Počinjem mjeriti vrijeme, bolovi na 10 minuta. Budim muža oko 2 i kažem mu da se porađam a on već na nogama da me vozi u bolnicu. Zovemo porodilište i kažu da se vratim u krevet, odmorim malo i dođem kad budu češći bolovi. Trpim do 4, bolovi su na 5 minuta i tad krećemo. Pozdravim se se mamom i isplačem nad usnulom Teodorom.

Na putu prema bolnici bolovi se umiriše skroz, muž se već počeo zezati da su ipak lažni bolovi, da se vratimo spavati. Nastavljamo dalje i odjednom bol, najjači do tad, možda i zbog vožnji mi se činilo da je toliko jak. Govorim mužu da stane, briga me što smo na sred puta, samo da prođe bol pa idemo dalje. Tako je i bilo. Stižemo ispred bolnice bol se opet ponavlja, idem prema ulazu ponovo se pojavljuje i bol. Stižemo u bolnicu, bolovi su jedva izdržljivi. Dolazi babica i pomišljam o neee, ne baš ona (ona mi je dala infuziju sa željezom, ruka me bolila 10 dana).

Tražim epidurala ali nisam ga dobila, nema veze uspjela sam i ovako. Pregleda me, otvorena 8 prstiju. Oko 7 kreće prava akcija, ja imam bolove jedva predišem napon, govorim joj da ne mogu više, neka mi daju epidural, neka rade carski, bilo šta ali ne mogu više. Cijelo tijelo mi se trese, plačem, imam gušenja a ona mi kaže misli na bebu, uspjećete.

Dolazi doktor i još dvije babice, svi su oko mene. Muž mi drži ruku, radim automatski, napnite se, stanite, dišite, još samo malo vidi se glava.

Vodenjak mi pred sam kraj pukao, doktor ga je pokušao probiti ali nije uspio. Na kraju je u sred nagona pukao sam. Nešto što me u cijeloj muci nasmijalo, doktor sjedi ispred mene i pokušava probiti vodenjak, malo ga bocne pa se sagne u stranu, pita ga babica doktore šta to radite, odgovor je bio krijem se da ne ode na mene! U 07:56 rađa se moj mali anđeo, najsavršenija beba na svijetu, moj David. Tajo i ovaj put siječe pupčanu vrpcu i stavljaju mi ga na grudi. Kako sam samo mogla i pomisliti da ga neću voljeti?! Rodio se sa rukom na bradi, mamin mislilac. Pita me doktor imam li pitanja, pitala sam kad mogu kući. Rekao je samo da prespavam kod njih i drugi dan da idemo... Porodili su me u sobi za preglede i u mom odijelu jer me od bolova nisu mogli prebaciti u porođajnu sobu.

Moj mali miško sada ima šest  mjeseci, ima najljepši osmijeh i obožava svoju veliku sestru. Ja sam odavno zaboravila na bol i uživam sa svojim ljubavima, mojim smislom života.