/11 /11

Bio siromašak, pa nije imao više ništa do jedno paripče na kome je svakog dana gonio drva u grad i prodavao. Taj siromašak pored svoje potrebe ipak je bio uvijek veseo, a često se od te svoje krvave zarade i napijao, te  vraćajući se kući uza sav put jašući pjevao.

 Put ga je iz varoši vodio pored kuće jednog Španjola, trgovca, koji je uvijek bio turoban i neveseo.Španjol, iako bogat, pored najbolje volje i želje, nije mogao nikad biti veseo, a kamoli da pjeva, i zato se jednog dana odluči da toga veselog siromaška nagradi. I tako, kad je ovaj prolazio jednom pored njegova dućana pjevajući, zovnu ga on k sebi i dade mu pun lončić da pod vrh dukata. Siromah primi lončić i ode kući ćuteći. Od toga dna siromašak je i opet gonio drva u grad svakoga dana i vraćao s kući ćutke. Od dobivenog novca za drva ne bi više ni pare potoršio, već je sve ostavljao. Dan za danom prolazio, on je još uvijek gonio drva u grad, i kad bi podosta nakupio, promijenio bi u dukate i odnio kući te sasuo u lončić.

 Španjol ga je pri prolaženju s čuđenjem gledao i nije se nikad mogao domisliti zašto je postao neveseo otkad mu on dade dukate, te ga opet pozove k sebi i upita: “Zašto si od onda kad ti ja dadoh lončić s dukatima neveseo? “ A seljak odgovori: “ Jer nijesam još lončića dosuo!”