Ringeraja.rs je specijalizovani portal, namenjen budućim roditeljima, trudnicama i roditeljima predškolske dece.
Copyright 2008-2025
Danu media d.o.o. Beograd
Poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću, široko poznat kao ADHD predstavlja razvojni poremećaj samokontrole. Podrazumeva poremećaj pažnje, probleme u kontroli impulsa i nivoa aktivnosti. Ali predstavlja i mnogo više od toga. Nije reč samo o nepažnji i preteranoj aktivnosti. Ne radi se o privremenoj fazi koja će tokom razvoja proći, odnosno normalnoj fazi u detinjstvu. Nije nemogućnost roditelja da izađe na kraj sa svojim detetom, niti je znak da postoji nešto loše u samom detetu.
Većini ljudi je teško da ADHD doživljavaju kao nedostatak. Ne mogu da ga identifikuju sa nekim drugim teškoćama kao što su slepilo, gluvoća, cerebralna paraliza ili drugi fizički nedostaci.
Deca sa ADHD izgledaju uobičajeno. Ne postoji spoljašnji znak koji ukazuje da da nešto nije fizički u redu u njihovom centralnom nervnom sistemu. Jedan od vodećih stručnjaka na ovom polju, Russell Alan Barkley, veruje da je u pitanju „nesavršenost“ u mozgu koja uzrokuje stalno kretanje i druga ponašanja koja ljudi smatraju toliko nepodnošljivim kod deteta koje ima ADHD. Autor veruje da poremećaj počiva na slabijoj aktivnosti regije mozga koja je značajna za inhibiciju ponašanja, samoregulaciju, samoorganizaciju i predvidjanje. ADHD je realni poremećaj, realni problem i prepreka. Može biti veoma težak i izazovan za sve koji su uključeni.
PROČITAJ JOŠ: Poremećaj protivljenja i prkosa kod dece
Ipak često smo svedoci uobičajenog načina na koji drugi ljudi, pa čak i školski sistem, reaguju na dete koje ima ADHD: U početku pokušavaju da zanemare detetove ispade i kršenje pravila. Kako to nastavi da se ponavlja pokušavaju da pojačaju kontrolu nad detetom. Kako dete ne uspeva da odreaguje na to, većina dobija uverenje da je ono samovoljno i da namerno ometa/remeti. Na kraju većina dolazi do potpuno pogrešnog zaključka da su njegovi problemi rezultat toga kako je vaspitano. Detetu je potrebno više discipline, strukture, jače granice. Roditelji su bezobzirni, ne brinu, lako popuštaju, nemoralni, asocijalni, sa nedovoljno ljubavi se ophode, jednom rečju disfunkcionalni.
„Dakle, zašto već jednom ne urade nešto sa tim detetom?“
Naravno da roditelji uglavnom nešto „rade“ ili pokušavaju. Ali kada oni objasne da je detetu dijagnostikovan ADHD, okolina je uglavnom skeptična. Dijagnozu vide kao opravdanje, kojima roditelji pokušavaju da izbegnu odgovornost za detetov odgoj i pokušaj da dete predstave kao bespomoćnu žrtvu koja nije u stanju da bude odgovorna za svoje postupke. Ovaj licemerni odgovor koji podrazumeva gledanje na detetovo ponašanje u izrazito negativnom smislu istovremeno ga posmatrajući kao „ samo normalno“ omogućava okolini da i dalje krive roditelje za sve što smatraju da nije u redu u tom smislu.
Sa druge strane postoji i drugo uverenje kojim se ADHD percipira kao faza u razvoju koja treba da se prevaziđe. Iako manje kritikujuće, na duže staze može da bude toksično. Mnogi odrasli, čak i profesionalci savetuju roditelje da ne brinu: „samo izdrži...do puberteta će to proći.“ Ovo je tačno za neke blaže forme ADHD: za otprilike polovinu blažih formi ADHD može da se očekuje da će do odraslog doba ponašanje biti u rangu normalnog/prosečnog. Ali ako predškolsko dete ima izraženije forme ADHD, sa intenzivnijim simptomima, ovakvi saveti nisu od velike pomoći. Teško da će roditelja takvog deteta utešiti ideja da mora da izdrži još 7 do 10 godina. Istovremeno ovakav savet može da bude i štetan.
JER: život deteta čiji ADHD nije prepoznat će biti ispunjen neuspesima i slabijim postignućima. Između 30-50% ovakve dece ponavljaju razred (ili imaju izražene teškoće da postignu minimum u radu neophodan da pređu u naredni razred). 35% njih neuspeva da završi srednju školu. Polovina ovakve dece ima teškoće u ostvarivanju socijalnih interakcija, a više od 60% njih se susreće sa nerazumevanjem i odbacivanjem od strane braće i sestara, čestim grdnjama i kaznama, i sa većom verovatnoćom od razvijanja delikventnog ponašanja i zavisnosti od opijata kasnije u životu. Neprepoznavanje ADHD i izostanak adekvatnog tretmana kod deteta dovodi do razvoja čvrstog uverenja/osećanja neuspešnosti-neadekvatnosti u svim oblastima života.
Tim Centra Viva Verbum je vođen uverenjem da je podrška detetu sa teškoćama u razvoju onoliko uspešna koliko i mreža podrške njegovim roditeljima, a to znači celoj porodici. Stoga smatramo da je ključno za uspešan tretman osnažiti roditelje, obezbediti im mesto i vreme samo za njih, u kojem će moći da iskažu svoje strahove, brige, otpuste teške emocije i postave pitanja.
Telefon: 064-953-44-16 Email: office@vivaverbum.rs Adresa: Miloša Zečevića 8, Beograd
|
Prema nekim procenama, 5-8% dece ili 2.5 miliona njih školskog uzrasta ima ADHD. To znači u svakom odeljenju u SAD postoji bar jedno takvo dete, što ovaj poremećaj čini najzastupljenijim među poremećajima. Praktično svako od nas poznaje neko dete sa ADHD bez obzira da li možemo da ga imenujemo kao poremećaj ili ne. Ako uzmemo u obzir posledice zanemarivanja ADHD i njegovog pogrešnog tumačenja, dolazimo do toga da ADHD jeste ozbiljan društveni problem.
Njegovo netretiranje dovodi do povećanja procenta pojedinaca koji su nižeg obrazovnog nivoa, koji imaju izraženo delikventno ponašanje: razbojništva, agresivnost, zavisnost od opijata, neodgovorno upravljanje vozilima i sl. Posmatrano sa aspekta posledica koje ima po funkcionisanje društva ADHD zavređuje punu pažnju.
Rusell A. Barkley . Taking charge of ADHD
Robin, A. R. (1998). ADHD in adolescents: Diagnosis and treatment. New York: Guilford
Press.
PROČITAJ JOŠ: Moje dete ima dijagnozu. Kako da se suočim i prihvatim?
Promo objava
Како би реаговали ..
пеперутка16
.. да ваш муж оде на кафу са бившом девојком, коју није видео годинама, па да "попричају"?