Sve me boli, ne mogu se pomjeriti, ali kad sam vidjela okice svog milog dječaka, mog malog borca odmah sam dobila snagu da se borim i da izdržim. Father baby photo created by prostooleh - www.freepik.com

/11 /11

DETALJI

Prošlo je 4 mjeseca od poroda i stalno razmišljam da li javno da iznesem svoj slučaj ili ne. Pomislim ma bolje je da se ne zamaram sa tim i bolje je da ostavim to iza sebe, ali onda naiđem na članak o tome kako su današnje žene previše mekane kad su porođaji u pitanju, pa pročitam kako je tretman prema porodiljama na UKC-u na svjetskom nivou i onda mi proradi štitna od bijesa i iskreno zaboli me i duša i srce kad se sjetim tog "svjetskog nivoa" ophođenja prema meni tokom tih 6 dana provedenih gore i to isključivo njihovom greškom.

Ovo mi je prvi porođaj bio i iskreno o drugom ne smijem ni pomisliti jer mi se sledi krv u žilama.

Na UKC sam došla oko 07:00h jer sam prokrvarila, a prošao je dan poslije termina. Dok sam se spremala da krenem počeli su i bolovi. Na putu do bolnice sam pratila razmak između kontrakcija i bile su na svakih 4 do 5 minuta i bol se pojačavala. Doktorica koja je tad bila dežurna me je pregledala i rekla mi da sam otvorena 2cm i da to nije dovoljno. Rekla sam da razumijem ali da imam bolove pa je odlučila da me odmah pošalje u porođajnu salu jer ako imam bolove ne može me poslati na odjel u sobu.

Presvukla sam se i odveli su me u rađaonu. Do tad su svi bili ljubazni, pažljivi i nasmejani.

Međutim došla je druga smjena u 08:00h. U salu ulaze dvije babice, mlađa i starija i neće ni da me pogledaju već pitaju sestru ko sam i ZAŠTO sam došla. OK. Ulazi doktor koji je stigao u međuvremenu i pregleda me i kaže 4cm, ma ništa se ovde ne dešava a meni bolovi sve jači.

Doktor izlazi i tad ta starija babica počinje da se dere na mene: "Što si dolazila ovako rano, vi prvorotkinje nemate pojma, e sad ćeš tek vidjeti kako će ti biti, ima da ostaneš do noći, na šta ja ne šutim. Rekla sam joj da nije normalna i da bih ja radije bila kući nego tu slušala njene uvrede i gledala njenu facu na šta je ona ušutila.

Doktor se vraća i priključuju me na CTG ali ne vide poentu toga jer ja do noći neću roditi, samo sam previše razmažena i umišljam da imam bolove. CTG naravno pokazuje kakvo je zapravo stanje i koliko su jake kontrakcije. Doktor mi reče :"O pa ti imaš baš jake kontrakcije, ne treba ni DRIP uključivati" i ode i ostavi me u bolovima.

Vraća se kasnije da me pregleda i probuši vodenjak i kaže da je voda zamućena i da to nije dobro ali nema veze, čekaćemo još jer je bolje za mene da rodim prirodnim putem. Odmah da vam kažem da sam i otišla sa namjerom da rodim prirodnim putem, bez epidurala, bez veze sa doktorima. Otišla sam tamo kao običan čovjek koji očekuje da se prema njemu bar korektno ponašaju. Nisam očekivala da me maze i paze samo da budu korektni.

Elem, doktor se vraća i pregleda me opet jedva jer se ja uvijam od bolova i kaže sad je 8cm ali čekaćemo još. Ja imam osjećaj da gubim svijest od bolova i ne osjećam se dobro, vidim da nešto nije u redu jer znala sam da kontrakcije bole ali ovo je bilo nešto drugačije na šta CTG počinje da pišti tako glasno da sam u momentu došla sebi.

Svi su dotrčali i doktor odmah uzima telefon i zove hirurga i govori mu da silazi odmah u rađaonu, bebi je srce stalo. On dolazi i rukom u meni okreće bebu da se vrate otkucaji i govori čekaćemo još kad je CTG aparat prestao da pišti. Samo što su svi izašli isto se dešava, CTG pišti, ja jedva od bolova pitam da li je beba dobro a niko neće da mi odgovori i ja tu počinjem da se gubim i oni me stavljaju na kiseonik da se ne bih onesvjestila.

Čujem da ovom hirurgu zvoni telefon i on samo kratko odgovori:" naravno, odmah ćemo i dolazi do mene i kaže, citiram:" Sad me je nazvala načelnica i ja mislim da je bolje da uradimo carski da bi beba bila dobro, ako ste vi za".

Naravno da sam za bilo šta što će spasiti moje dijete. Dok me voze do sale za operaciju razmišljam zašto je načelnica nazvala u moje ime, ali misli mi brzo zaokupi bol od koje se previjam.

Prebaciše me na operacioni stol. Govorim hirurgu da mi spasi dijete, on odgovara to nam je i cilj i to je zadnje čega se sjećam u operacionoj sali.

Budim se u šok sobi nesvjesna šta se desilo, ali brzo me sestra koja me je tu pazila uputila u sve. Došao je taj hirurg da mi kaže kako je prošlo. Beba je dobro, pored zamućene plodne vode pupčana vrpca je bila omotana oko glave i oko tijela pa je dobro da smo ODMAH reagovali i uradili carski rez.

5 sati od mog dolaska nije ODMAH! Kad sam dobila telefon saznajem da je brat od supruga kontaktirao načelnicu pa je ona zato pozvala tog hirurga u moje ime. Na tome ću mu biti zahvalna cijeli život jer da me u tome momentu nisu odveli na carski ko zna šta bi se desilo.

Dolazi mi babica koja je bila u porođajnoj sali i donosi mi moje stvari i novac koji sam ostavila kod nje da pričuva dok sam na operaciji. Broji novac preda mnom da vidim da je sve tu i govori rečenicu od koje mi se povraća: "Znaš, ja sam se baš potrudila oko tebe", vjerovatno očekujući novac kao znak zahvalnosti za
za laž koju je upravo izgovorila. Posjećam, nije htjela da mi priđe i prevrtala je očima svaki put kad me je pogledala i na komentar od druge babice da ću ostati do noći tu samo se pakosno nasmijala.

Uzela sam novac iz njene ruke, rekla joj ok i okrenula glavu na šta je ona izletila od bijesa iz sobe. Sestra koja me je pazila u šok sobi je bila kao melem na ranu. Melem na ranu na duši koju sam imala zbog svega što su mi uradili. Razlika između nje i ovih dole u rađaoni je milionska.

Dolazim sebi i vode me na odjel u sobu. Sestra koja me vodi je jedna divna žena koja se u tih 6 dana provedenih gore kad je bila njena smjena ophodila prema meni kao prema svojoj kćerci, jer kako ona kaže i ja imam kćerku i voljela bih da se i prema njoj tako ophode. Soba kao soba, ništa što nisam očekivala i OK mi je to. Cimerka u mojoj sobi je takođe bila divna i teško bih sve to podnijela da ona nije bila tu. I sama operisana pomogla mi je više nego svi oni zajedno u bolnici.

Sve me boli, ne mogu se pomjeriti, ali kad sam vidjela okice svog milog dječaka, mog malog borca odmah sam dobila snagu da se borim i da izdržim.

Babice na odjelu su bile korektne. Većinom namrgođene ali korektne.

Hrana o kojoj se toliko priča i polemiše meni nije odgovarala. Nisam izbirljiva ali svako kuhano jelo je bilo kao napoj za svinje. Doručak je bio sasvim ok. Posteljinu mi nisu promijenili nikako u tih 6 dana. Kad sam tražila čistu jastučnicu rekli su da nemaju.

Uglavnom, poenta svega ovoga je da nikoga ne možete osuđivati jer nikad ne možete znati šta je ta osoba prošla. Ako je vama prošlo sve "glatko" i dobro to ne znači da nekome nije. I to ne čini ženu slabom i razmaženom već je čini jakom. Jaka je jer je sve to prošla i ostala normalna. Svi koji osuđuju žene koje imaju loše iskustvo su slabići i pametnjakovići. Uvijek sam govorila i na kraju se to pokazalo da je istina: "Žena je ženi najveći neprijatelj".

Nikad nisam čula da neki muškarac omaložava ženu zbog načina kako je podnijela porođaj. Samo žene komentarišu, pljuju i vrijeđaju.